Naš trenutni "spread" na dugoročne državne obveznice iznosi oko 4% i četiri je puta veći nego npr. u Češkoj i za oko 1,5-postotnih bodova viši nego u posljednje vrijeme hvaljenoj Poljskoj (koja je, usput rečeno, imala aranžman s MMF-om). Drugim riječima, eksterni trošak da smo kao Česi, imali bismo sada za puna tri postotna boda jeftiniji kapital i bilo bi puno više projekata, posebno manjih. Ova je poluga u rukama Vladine fiskalne i ukupne politike, a recept je jednostavan: što prije ući u EU i voditi održivu fiskalnu politiku. Nadalje, treba podsjetiti da su investicije najkolebljivija komponenta BDP-a jer nastaju pokušajem predviđanja budućnosti te oblikuju tu istu budućnost. Zbog toga su investicijske odluke podložne emocijama kao što su euforija (nada) i različiti strahovi. U takvim je uvjetima odluka o nepoduzimanju investicije jednako važna kao i odluka o poduzimanju, što investicijski proces čini presloženim da bi se u njega upletala vlada, osim u dijelu spomenutih iznimnih projekata (vidi okvir, op. ur.). Složenost proizlazi i otud što je uz svaku investiciju povezano čak pet vrsta troškova, od kojih je većinu vrlo teško izmjeriti. Prvi je onaj vidljivi trošak koji je vezan uza samu aktivnost i koji se najčešće uzima u obzir, poput troškova materijala koji se nabavlja, troškova rada na investiciji, dozvola itd. Tu možemo pridodati i suvišne troškove o kojima je bilo riječi.
Oportunitetni trošak
Drugi je oportunitetni trošak. O njemu se gotovo nikada ne raspravlja kada je riječ o javnim investicijama, no privatni ga investitori uzimaju u obzir. Zbog toga su privatne investicije u prosjeku efikasnije od javnih. U trenutku kada se investitor pita što bi drugo mogao učiniti s tim sredstvima, on pridonosi optimalnoj alokaciji kapitala u društvu. Što je odgovor na to pitanje kvalitetniji, to će gospodarstvo biti bolje. Vlade uređenih država imaju donesene propise koji ih obvezuju da naprave projekte koje u javnoj raspravi obvezno moraju prezentirati javnosti. U nas se tako nešto nikada nije dogodilo, barem ne na temelju odgovarajuće stručne analize niti u mjeri u kojoj bi mi to bilo poznato. Treće je amortizacija. Investicija nastavlja trošiti resurse i kada se završi, jer svaki kapital zahtijeva održavanje. Ta se činjenica prečesto gubi iz vida kada je riječ o javnim investicijama, ali i kada je riječ o privatnima, kod kojih je problem posebno izražen ako vlasnička prava (i odgovornosti) nisu dovoljno dobro definirana. Primjer prvoga su regionalne i lokalne prometnice koje u nekim dijelovima naše zemlje i naših gradova izgledaju kao uzburkano more s napuklinama na krijestama valova. Vrlo je česta situacija da se ide dalje u javne investicije a da se ne održavaju stare, jer prve povećavaju vjerojatnost glasovanja, dok su druge skrivene daleko od medija i očiju birača. Primjer drugoga su oronula pročelja zgrada u centrima naših gradova, ali i brojnih drugih velikih gradova bivših socijalističkih zemalja. I 20 godina nakon pada Berlinskoga zida ona su živi podsjetnik na sustav s kaotičnim vlasničkim pravima. Četvrto je nepovratni trošak. Javlja se kod dijela javnih i kod dijela privatnih investicija koje nemaju alternativne upotrebe. Nepovratni je trošak posebno opak jer se u trenutku poduzimanja investicije nalazi u dalekoj budućnosti i teško procjenjuje. Poznat je primjer Bakra - grada zatočenika davne investicije, čiji betonski spomenik još stoji na starome mjestu. Peti je eksterni trošak. To je trošak koji investicija proizvodi za ljude i organizacije koji u njoj ne sudjeluju. Klasičan primjer je buka s autoceste. Takve je troškove potrebno sravniti s eksternim koristima: ljudi će lakše podnositi buku autoceste ako znaju da im je zbog toga narasla vrijednost nekretnina i/ili se povećala vjerojatnost zapošljavanja djece. No ti su troškovi i koristi teško mjerljivi pa je potrebno puno truda i vremena da se dođe do kakvih-takvih procjena o kojima se može kvalificirano razgovarati.
Sadašnjost ili budućnost
Na kraju ću zadržati dozu pesimizma kada je riječ o ovoj temi. Novi pristup politici ulaganja posve je stran duhu racionalizma koji zna jedino za hijerarhijski "top-down" pristup problemima razvoja i ulaganja. Taj je pristup izrazito fokusiran na sadašnjost (npr. otvaranje radnih mjesta vezano uz investiciju), a svaku iole dalju budućnost ne razmatra racionalno, već je prepušta emocijama (bit će bolje, investicije moraju donijeti koristi i sl.). Razmatranja dugoročnih troškova, mogućih stresova i šokova, kao i uloge nepovratnih troškova, smatra ekonomističkom gnjavažom. Politika koja bi se fokusirala na stvaranje preduvjeta za ulaganja, a u velike državne projekte uvela višegodišnja vaganja, analize i rasprave, u kulturi poput naše stvorila bi dojam pretjeranog teoretiziranja i oslanjanja na apstraktne sile slobodnoga tržišta. Tu nedostaje političke akcije, a birači ne žele plaćati političare da četiri godine razmišljaju i samo "otklanjaju prepreke". Zbog toga mislim da kao društvo još nismo zreli za nov pristup. No i mali pomak u tom pravcu može biti koristan za budući ekonomski razvoj Hrvatske.
Velimir Šonje, autor je član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika
Uvod
Hrvatska treba posve novi pristup investicijama zasnovan na dva jednostavna načela - privatna ulaganja donose dugoročno održiv razvoj (1), dok država ulaže samo ako privatnici ne mogu ili ne žele ulagati, a može se dokazati da je investicijski projekt nužan jer donosi izrazito visoke neto društvene koristi (2).
Ta načela nije lako operacionalizirati, a to zahtijeva i učinkovitu administraciju kakvu mi nemamo. Stoga je teško biti optimist. Moramo se vratiti osnovama i polako i strpljivo graditi nov pristup ovoj problematici.
(Sažetak iz prvog dijela teksta V. Šonje objavljenog u ponedjeljak).
5 vrsta troškova vezanih uz investicije
troškovi materijala, rada na investiciji, dozvole...
oportunitetni trošak
trošak amortizacije
nepovratni trošak
eksterni trošak