Tržišni šokovi i raspodjela
Živimo u svijetu poprilično decentraliziranih mreža koje su sve složenije: strujnih mreža, mreža nabavnih lanaca i trgovine, financijskih mreža koje povezuju bilance različitih tijela. Zbog tržišnih poticaja sudionici djeluju ili mijenjaju dijelove mreže kako bi maksimalno povećali lokalnu učinkovitost. No, pretpostavka da će cjelina ostati stabilna i otporna nema nikakvu teorijsku ili empirijsku potporu. Štoviše, čini se da je pogrešna. Poznato je, primjerice, da učinkovite mreže često nisu otporne jer otporne mreže imaju neučinkovitih zalihosnih dijelova. Otpornost je javno dobro, a nju stvara prava vrsta zalihosti. U decentraliziranoj strukturi zanemaruje se zalihost u procesu lokalne optimizacije. Upravo je zato tsunami koji je lani pogodio Japan poremetio mnoge globalne nabavne lance: oni su bili preučinkoviti kad je riječ o podnošenju šokova. Lokalna optimizacija na financijskim tržištima očito dovodi do pretjerana zaduživanja i drugih oblika rizika koji umanjuju stabilnost sustava. Potrebno je provesti opsežno istraživanje kako bi se doznalo koji su oblici intervencija i ograničenja individualnih odluka potrebni kako bi se ustabilile pojedine vrste elemenata tržišne ravnoteže. Jasno je, međutim, da tržišta to sama ne znaju učiniti kako treba. Razmotrimo sad kako su promjene tehnologije, koje su dovele do uštede rada, te uvođenje nekoliko stotina milijuna novih radnika na globalna tržišta utjecali na raspodjelu dohotka, isplativost ulaganja te prilike za zaposlenje u gotovo svim dijelovima svijeta.
Na širem frontu osobito raste udjel državnog prihoda koji se ulaže u ljudske potencijale (visokoobrazovane pojedince) i kapital, što potiče sve veću koncentraciju bogatstva. Unatoč tome, distribucija dohotka u razvijenim se zemljama uvelike razlikuje. U SAD-u, primjerice, najbogatijih 20 posto zaradi u prosjeku 8,4 posto više nego najsiromašnijih 20 posto. U Velikoj Britaniji omjer je oko 7,2 posto, a u Njemačkoj je riječ o samo 4,2 posto (u usporedbi sa zapanjujućih 12,2 posto u Kini). Odraz je to različitih kombinacija tržišnih sila i društvenih ugovora. Na raspodjelu dohotka utječu oporezivanje i fiskalna politika, koji obično nose redistributivni učinak, izravno i putem društvenih usluga i osiguranja. No, na raspodjelu utječu i politika i ulaganja usmjerena na isporuku dobara te ona koja proizvode obrazovanje i vještine koje odgovaraju (ili ne odgovaraju) brzom razvoju globalne strukture potražnje za radnom snagom. Dio izazova jest u tome što se potražnja za radnom snagom pomjera prema nabavi, a ne obrnuto, jer je pokretljivost radne snage u svjetskom gospodarstvu ograničena. Održanje stalne razine i sastava radne snage moglo bi se pogrešno protumačiti, kao da trenutačnu potražnju putnika tumačimo kao stabilnu referentnu točku u planiranju sustava javnog prijevoza. U takvim i drugim slučajeva nabava utječe na potražnju nakon nekog vremena (Steveu Jobsu to je, primjerice, bilo jasnije nego mnogima). Upravo je zato važno razmišljati o potencijalnoj potražnji kad se rješavaju takvi povezani problemi. Kao i u pogledu stabilnosti, na tržišta se ne treba osloniti u učinkovitom samostalnom rješavanju tog problema.
Ključ za razumijevanje održivosti
Važni su i javna politika te ulaganja u javni sektor. Pozornost se sve više opravdano usmjerava na ulogu države, naročito na državnu bilancu. Prema iskustvu u razvijenima zemljama i zemljama u razvoju može se zaključiti da su države sa značajnim i zdravim bilancama u boljem položaju kad je riječ o izazovima stabilnosti, raspodjele i održivosti. Koristi je nekoliko, uključujući sposobnost preživljavanja šokova i prevladavanja kontracikličkih reakcija, te sposobnost vraćanja dohotka u kućanstva u razdobljima poput današnjeg, kad je udjel prihoda koji završava u kapitalu sve veći. Usto, države ponekad moraju uložiti javna sredstva u tehnologiju ili se upustiti u podjelu rizika kako bi se prilagodile konkurentskim uvjetima ili reagirale na šokove.Manjinsko javno vlasništvo može omogućiti sredstva, zadržati korist konkurencije i pobrinuti se da se dio vrati javnosti putem vladinih sredstava. Neki će potezi možda izazvati korisnu raspravu. Skučena usmjerenost na učinak i rast, barem u većini naprednih država, možda je bila dobra metoda nakon Drugoga svjetskog rata, kad su uzorci raspodjele bili benigni, a nestabilnost rijetka pojava. Danas to više nije dovoljno. Stabilnost, jednakost i održivost sve su važniji izazovi. Zbog toga bi moglo doći do preispitivanja uloge države u odnosu prema tržištima. Preusmjerenje političkih okvira prema dugoročnijim ciljevima te usmjerenost na stabilnost i jednakost (a da se iz vida ne izgube učinkovitost i inovacija) ključni su za ispunjavanje potreba, nada i očekivanja ljudi diljem svijeta. To je ključ za razumijevanje održivosti.
© Project Syndicate, 2012.
Michael Spence, dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Ekonomskom fakultetu Stern Sveučilišta u New Yorku, suradnik Vijeća za inozemne odnose te viši savjetnik Instituta Hoover na Sveučilištu Stanford. Nova mu je knjiga naslovljena 'The Next Convergence - The Future of Economic Growth in a Multispeed World'