Nitko se ne drži obveza
Problem ne leži u nedostatku posvećenosti tom problemu ili manjku odlučnosti da ga se riješi, a jedan od dokaza u prilog tomu su i zaključci Samita o Zemlji održanog u Riju 1992. godine. Problem nastaje jer se nitko ne drži dogovorenih obveza.Svjetske vlade su opet na "putu za Rio" radi novog samita u lipnju 2012., spretno nazvanog Rio+20. Krajem ovog mjeseca, sastaju se u UN-u u New Yorku radi priprema za taj sastanak na vrhu, čija će glavna tema biti oceani. Dakle, pravo je vrijeme da se svi podsjetimo na obveze koje smo prihvatili prije 20 godina u Riju te da ih konačno počnemo primjenjivati. Ovo se odnosi na ekosustave općenito, ali naročito na oceane. Trenutno teško stanje glede zaliha morske ribe posljedica je subvencioniranog industrijskog izlova, što otežava situaciju za siromašno i najranjivije stanovništvo svijeta, posebice ljude koji žive u priobalnim područjima zemalja u razvoju i u malenim otočnim državama. Deklaracija iz Rija, objavljena tijekom Samita o Zemlji 1992. godine, shvaća koliko je važno uvjeriti se da takve djelatnosti ne ugroze okoliš drugih država ili područja izvan granica državnih nadležnosti. Iscrpljivanje zaliha ribe, kako u ekskluzivnim gospodarskim zonama, tako i u međunarodnim vodama, otkriva kako međunarodna zajednica ne ispunjava jednu od svojih najvažnijih obveza koja je proizašla iz sastanka na vrhu 1992. godine. Dajnji napori da se počne održivo upravljati morskim okolišom pojavili su se deset godina nakon sastanka u Riju, na Svjetskom samitu o održivom razvoju u Johannesburgu u Južnoj Africi. Niz rezolucija Glavne skupštine UN-a koji je usvojen od 2004. nadalje također je uspostavio mjerila kojima bi se trebala zaštititi bioraznolikost mora i oceana. No, nitko ne prati i ne nazdire provođenje svih tih mjera.
Zanemarena upozorenja
Na sastanku svjetskih državnika u Johannesburgu po prvi puta je uspostavljena reprezentativna mreža morskih zaštićenih područja (MPA), među kojima su i područja u kojima je ribolov zabranjen. Prošle godine u japanskom gradu Nagoya, vladini dužnosnici složili su se kako će do 2020. godine uspostaviti takva područja u 10% svjetskih oceana. U ovom trenutku na navedeni način zaštićeno je tek jedan posto oceana, dakle predstoji nam dug put. Znanstveni podaci vezani iz zalihe riba već su desetljećima vrlo jasni. A opet, vlade dosljedno i ustrajno zanemaruju upozorenja vlastitih stručnjaka. Upravljanje oceanima i dalje provodi rascjepkana mreža nacionalnih i nadnacionalnih tijela, sa zasebnim nadležnostima koje se često preklapaju, bez odgovornosti na globalnoj razini. Štoviše, za mnoge dijelove svjetskih oceana nitko nije odgovoran. Taj ključni nedostatak mora se brzo riješiti. Jedna od najvećih prepreka jest upravljanje međunarodnim vodama, odnosno nedostatak takve uprave. Bez međunarodno prihvaćenih mehanizama za određivanje i upravljanje morskim zaštićenim područjima u međunarodnim vodama, obveze preuzete u Nagoyi pretvorit će se u prazna obećanja.
Povećanje ulova
Još jedan veliki problem su subvencije. Procjenjuje se kako je 27 milijardi dolara subvencija ribarskoj industriji diljem svijeta stvorilo suvišak u ribarskim kapacitetima koji dvostruko premašuju sposobnost obnove ribljeg fonda. Drugim riječima, ima dvostruko više industrijskih ribarskih plovila nego što oceani mogu podnijeti. UNEP smatra kako će u nadolazećim godinama ulaganje od 110 milijardi dolara u jačanje upravljanja zalihama ribe (uključujući uspostavu morskih zaštićenih područja, smanjenje ribarske flote i prekvalifikaciju radnika) omogućiti oporavak svjetskih zaliha. Takvo bi ulaganje, uz potporu političkih mjera, imalo za posljedicu povećanje količine ulova s današnjih 80 milijuna tona na 90 milijuna tona 2050. godine, nakon početnog pada tijekom prvih desetak godina. Na kraju stoji zaključak kako se procjenjuje da će nakon tog ulaganja vrijednost i koristi od "ozelenjivanja" ribarskog sektora porasti tri do pet puta, što je sjajan rezultat, kako za stanovnike Zemlje, tako i za oceane. U međuvremenu, kratkoročni do srednjoročni gubitak radnih mjesta može se maksimalno umanjiti ukoliko usredotočimo rezanje kapaciteta na razmjerno maleni broj velikih industrijskih plovila umjesto na manje brodice.Procjenjuje se kako će u mnogim zemljama broj zaposlenih u ribarskom sektoru porasti nakon oporavka osiromašenih ribljih zaliha. Sastanak Rio+20 predviđen za sljedeću godinu predstavlja nam sjajnu priliku da pokažemo kako je međunarodna suradnja kroz UN moguća te da možemo ostvariti promjene. Svijet si ne može priuštiti još jednu odgodu oporavka zdravlja i bogatstva naših oceana. Pola milijarde ljudi koji ovise o zdravoj ribarskoj industriji i milijarda koja se oslanja na ribu kao primarni izvor bjelančevina ne može čekati još 20 godina na konačni početak djelovanja međunarodne zajednice.
© Project Syndicate, 2011.
Achim Steiner, tajnik je UN-a i izvršni direktor Programa Ujedinjenih Naroda za okoliš.
Joshua S. Reichert, glavni je direktor neprofitne skupine The Pew Environment Group