MMF: smanjenje rasta 0,5%
No, Europljani se ne moraju složiti o svim točkama da bi pronašli zajednički put iz krize. Možemo se ne slagati o dugoročnim učincima poticaja likvidnosti, ali se možemo i složiti da nije u redu dopustiti propast profitabilnih tvrtki zbog nedjelotvornosti kreditnih tržišta. Ne moramo imati isto mišljenje o fiskalnoj politici, ali svejedno znamo da ima više smisla poticati ulaganja nego gledati propast proizvodnih struktura. Svi smo svjesni toga da je cjenovno učinkovitije ulagati u obuku i prekvalifikaciju nezaposlenih osoba nego dopustiti nastavak dugotrajne nezaposlenosti. Postaje nemoguće zanemariti nedoumice o negativnim učincima štednje. Povijest nas uči da je tijekom duboke recesije puno opasnije ukinuti gospodarske poticaje prerano negoli prekasno. U sadašnjim okolnostima prekomjerni rezovi javne potrošnje mogli bi dovesti do smanjena rasta, što se već događa. MMF, naime, eurozoni u 2012. predviđa pad od 0,5 posto. Strukturne reforme važno su jamstvo budućnosti održivog rasta, iako ne donose kratkoročni rast, a to je upravo ono što Europi treba. Umjesto toga, u zamjenu za bijedan napredak u smanjenju duga, Europa riskira nanošenjem trajne štete svom potencijalu za rast. U usporedbi s novom recesijom, dugoročna cijena politike poticajnih mjera je ništavna. U mnogim državama proračunski manjak nije rezultat bjesomučna trošenja vlada, već privremenih mjera u pokušaju zauzdavanja krize. S obzirom na to da su kamatne stope ionako niske, a privatni sektor u rasulu, gotovo nema opasnosti da će poticajne mjere prouzročiti inflaciju ili izgurati privatna ulaganja. Za razliku od toga, smanjenje potrošnje moglo bi naštetiti gospodarskoj aktivnosti i povećati, a ne smanjiti, opterećenje javnim dugom. Ne bismo smjeli demonizirati javni dug. U financijskom pogledu, ima smisla da države dijele trošak javnih ulaganja s budućim generacijama, koje će također od njih imati koristi. Problem nije sam dug, već kako zajamčiti da se njime financiraju produktivna ulaganja, da će se on održati u razumnim granicama te da ga se može servisirati bez teškoća.Zlokoban je znak da danas u prilog štednje po svaku cijenu slušamo iste one argumente zbog kojih se financijska kriza iz 1929. pretvorila u Veliku depresiju. Politički vođe moraju preuzeti inicijativu. Prijeko su potrebna dva poteza.
Merkel i Sarkozy nedovoljni
Na globalnoj razini, više se toga mora poduzeti glede rješavanja makroekonomske neravnoteže i postizanja potražnje u zemljama koje bilježe gospodarske viškove, uključujući razvijena gospodarstva poput njemačkog. Gospodarstva u usponu koja ostvaruju višak moraju shvatiti da produljeno stezanje u razvijenom svijetu predstavlja stvarnu opasnost i prijeti globalnom krizom te da više nemaju onoliko manevarskog prostora koliko su imala prije četiri godine.Unutar same eurozone, strukturne reforme i učinkovitija javna potrošnja, koje su nužne za održivi dugoročni rast i smanjenje razine duga, moraju se kombinirati s mjerama koje potiču potražnju i kratkoročni oporavak. Koraci koje su u tom smjeru poduzeli njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy su dobrodošli, ali nedovoljni. Potreban je sveobuhvatni sporazum, prema kojemu će zemlje s manjkom političke vjerodostojnosti bez odgode obaviti strukturalne reforme u zamjenu za više prostora unutar EU za mjere koje pogoduju rastu, čak i po cijenu višega kratkoročnog deficita.Svijet je pred dosad neviđenim izazovima. Nikada se duboka recesija nije podudarila sa seizmičkim geopolitičkim promjenama. Europski vođe moraju shvatiti da programi prilagodbe imaju i društvenu, a ne samo financijsku stranu te da neće biti održivi ako su osobe na koje oni ponajviše utječu suočene s dugogodišnjim žrtvovanjem bez ikakva svjetla na kraju tunela.Štednja po svaku cijenu manjkava je strategija koja neće biti uspješna. Ne smijemo dopustiti i da pogrešno postavljeni pojam "discipline" nanese trajnu štetu našim gospodarstvima. Cijela Europa mora se složiti oko kratkoročne strategije rasta - i hitro je primijeniti.
© Project Syndicate, 2012.
Javier Solana, bio je visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, glavni tajnik NATO-a te španjolski ministar obrane. Danas je viši suradnik za vanjsku politiku pri ustanovi Brookings Institution te predsjednik Centra za globalnu ekonomiju i geopolitiku ESADE