Za takav osjećaj ne bi bilo valjanog razloga – gospodarska situacija je manje kritična nego u isto vrijeme lani – da nema naznaka o slabostima ekonomske politike i novim neracionalnostima u fiskalnim troškovima. Tijekom lanjskih pregovora s najvažnijim svjetskim financijerom Srbija je sama odredila smjer svoje antikrizne politike. Tamošnji premijer Mirko Cvetković je svojedobno objasnio da je srbijanska vlada mogla birati hoće li jačati prihode proračuna povećavanjem poreza ili će štednjom obuzdavati fiskalne rashode. Izabrana je druga varijanta i ključna točka vladine ekonomske politike za 2010. je racionalizacija fiskalnih izdataka. Jednostavnije, to je značilo da se moraju kresati troškovi i smanjivati broj zaposlenih u državnoj administraciji. Međutim, stalni predstavnik Međunarodnoga monetarnog fonda u Beogradu Bogdan Lissovolik početkom veljače je izjavio da postoje naznake da stvari ne idu u tom smjeru. Analiza strukture troškova u državnom proračunu za 2010. pokazuje da je za plaće državnih službenika namijenjeno 12 milijardi dinara (120 milijuna eura) više nego što je dogovoreno. Umjesto 301 milijarde dinara planiran je izdatak u iznosu od 313 milijardi, što nije promaklo budnom oku MMF-ove kontrole.
Zvono na uzbunu
U Washingtonu je odmah zazvonilo zvono na uzbunu. Sam Lissovolik je primijetio da bi inzistiranje na takvoj razini plaća neminovno vodilo smanjivanju javnih (kapitalnih) investicija. To bi značilo da srbijanska vlada reže rashode tamo gdje ne bi smjela, a da troši više tamo gdje to nije poželjno. On je iskazao i bojazan da bi se moglo odustati od najavljene politike racionalizacije. Budući da još nije pokrenut proces smanjivanja broja radnih mesta u državnoj administraciji – izuzetak je samo srbijansko ministarstvo ekonomije i regionalnog razvitka – ovaj financijski stručnjak je procijenio da postoji opasnost da se dogovorena politika samo djelomično ostvari ili da čak ostane samo mrtvo slovo na papiru. Srbijanska vlada pokušala je umanjiti važnost tih primjedbi. Smisao njezina objašnjenja mogao bi se svesti na jednostavnu formulu – struktura trošenja nije bitna, važno je da deficit proračuna ne bude veći od dogovorenog. U osnovi je vladino objašnjenje korektno, no teško se može očekivati da će ga MMF prihvatiti bez gunđanja.
Bez potresa
Smisao dogovorenih ograničenja je baš u tome da se smanje troškovi koji podgrijavaju potrošnju, a da se povećaju izdaci u kapitalne investicije koje bi u budućnosti mogle donijeti nove prihode. Ovotjedna bi revizija unatoč svemu mogla završiti bez većih potresa. Ozbiljnije sporenje ne ide u prilog nijednoj, a ni drugoj strani. MMF-u ne bi bilo ugodno kad bi se pokazalo da dogovorena politika ne odgovara Srbiji i da je Fond prisiljen jednostrano unositi korekcije. Srbija također mora ostati u dobrim odnosima s Fondom, i to zbog dva razloga. Iako kritičari vladine politike govore da financijska pomoć Fonda (2,9 milijardi eura, od kojih je već povučeno 1,12 milijardi) nije previše potrebna, ozbiljnije procjene govore da se tom novcu ne mogu tek tako okrenuti leđa. Guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić nedavno je objasnio da bi bez aranžmana s MMF-om državne devizne rezerve bile manje nego krajem 2008. godine. Drugi problem je u lošoj poruci koju bi donio prekid suradnje. Poslovnim krugovima bi doduše neizravno bilo priopćeno da Srbija vodi lošu politiku i da nije baš preporučljivo tamo ulagati. Nakon što je Lissovolik objavio svoje dojmove, rejting kuća Dun & Bradstreet je u svom redovitom izvješću kreditni rejting Srbije zadržala u zoni visokog rizika.