5. ožujak 2010.| Ana Jud
Slovenski strah i škrtost spriječit će Agrokor
Male Slovence zanimaju samo populističke pričice o tome kako je bolje raditi za slovenskog tajkuna, iako za mizernu plaćicu, nego za strance za više novaca
Živim u slovenskoj metropoli Ljubljani, gotovo u njezinu centru. U našem stambenom kompleksu je i Mercatorova prodavaonica. Krenem li malo dalje, preko glavne ceste, naletim na još dvije jednake Mercatorove prodavaonice. Slične su kao jaje jajetu. Ako skrenem u drugi dio grada, opet naletim na Mercator. Bez obzira na to u kojem se dijelu grada nalazim, posvuda naletim na Mercator i kamo god se okrenem, Mercator je uvijek tamo. Tu i tamo se nađu još neke male prodavaonice na nekoliko četvornih metara, ali u njima nema nikakvog izbora jer prodaju samo osnovne živežne namirnice, kruh i mlijeko. Ako želim doći do Spara, E. Leclerca, Lidla i još kojeg stranog trgovca, moram se poprilično namučiti: što znači sve to? Mercator je iza svakog ugla, pravi monopolist, više puta javno optužen za vođenje trgovačkoga kartela, a u Sloveniji koja vrijedi kao država monopola to zapravo i nije neobično. Da biste lakše razumjeli o čemu govorim, zapisat ću da smo u Sloveniji do 2002. godine na snazi imali zakon koji je poduzeću Telekom službeno dopuštao monopol jer samo će se na taj način poduzeće uspjeti pripremiti na dolazak konkurencije. A dogodilo se to da se Telekom tako dobro pripremio na konkurenciju da ona još ni danas u nekim segmentima telekomunikacija nije posve zaživjela. Jednako se događa i s cjelokupnim slovenskim gospodarstvom.
Nacionalni ponos
Slovenski ured za zaštitu konkurentnosti koji je već dugo služio kao zaspala ruka politike prekasno se sjetio kakve su zapravo njegove radne zadaće. Tako su se mali domaći kapitalisti i monopolisti povezivali i postupno počeli tvoriti kartele koji su stranim inovacijama i stranim investicijama i nepovoljnim uvjetima onemogućavali dolazak u naše podalpske krajeve. Stranci su u Sloveniju prodirali tako sporo da smo sada već u situaciji kada stranci više uopće neće doći k nama; ali nema veze - glavno je da mi imamo svoj nacionalni interes, svoj ponos! Mercator je navodno slovenski ponos, naše nacionalno bogatstvo - tako barem tvrde stari slovenski ekonomisti koji su se kalili za vrijeme oporog socijalizma - iako Mercatorova osnovna djelatnost, dakle trgovina, nije produktivna djelatnost, nego se samo brine o prodaji proizvoda ostalih dobavljača. Premda u koncernu Agrokor, odnosno njegovu trgovačkom dijelu Konzum najradije šute u eventualnoj kupnji udjela u Mercatoru, odnosno njegovu preuzimanju, u Sloveniji već grade rovove pred navodno nedodirljivim vlasnikom Agrokora Ivicom Todorićem. Činjenica je da se hrvatskoj obitelji Todorić već nekoliko godina štuca za vlasničkim udjelom u slovenskom Mercatoru. Mediji su već objavili dokumente koji dokazuju da bi eventualnu Agrokorovu kupnju 36,3 posto Mercatora financirala talijanska banka Unicredit. U tzv. pismu podrške koje je austrijska ispostava Unicredita i Zagrebačke banke - a ona je u vlasništvu Unicredita - prije mjesec dana poslala Todoriću, zapisano je i to da "društvo Unicredit Corporate and Investment Banking namjerava u suradnji s konzorcijem odabranih banaka poduprijeti Agrokor omogućavanjem kreditnog aranžmana koji će pridodati Agrokorovim vlastitim sredstvima za kupnju do sto posto dionica Mercatora". Ukratko, prema tim bi podacima Agrokor vlastitim sredstvima financirao polovicu udjela 36,3 posto, a ostalo bi mu posudio bankarski konzorcij. No u Unicreditu su Agrokoru već odobrili financiranje, a tata Todorić je nedavno poslao sina Antu Todorića na pregled Mercatora i Agrokorova ponuda za otkup prvih 21 posto Mercatora (i njegovo naknadno preuzimanje) zvuči smrtno ozbiljno. Sve dobro i u redu. Ali jednako tako i iluzorno.
Utjecaji politike
Ako Todorići doista očekuju prodor na slovensko tržište u obliku preuzimanja Mercatora, vraški su se prevarili. Kao što su to ocijenili već u Unicreditu, preuzimanje Mercatora se neće moći izvesti bez zelenog svjetla slovenske vlade. Već u navedenom pismu Agrokoru su napisali da "zbog Mercatorove velike ovisnosti o postojećim kreditnim linijama vjeruju da će svaki uspješan natječaj morati biti usklađen s pozitivnim mišljenjem slovenskih vlasti i postojećih Mercatorovih kreditora". No banke se za prodaju Mercatorovih dionica - riječ je o dionicama koje su banke već lani zaplijenile Infond Holdingu u recesiji propaloga pivovarskog tajkuna Boška Šrota - po svoj vjerojatnosti neće odlučiti, a posebno se neće odlučiti za prodaju tih dionica hrvatskom imperiju Todorić. U tome nema velike filozofije. Prvo, kao što su to dali do znanja u Unicreditu, u slovenskom gospodarstvu glavnu ulogu igra vladajuća politika i bez obzira na to koji pajaci su u Sloveniji na vlasti, lijevi ili desni, i jedni i drugi su opsjednuti nacionalnim interesom iako on zapravo nije ništa drugo doli strah od stranaca i domaća škrtost. Pa i da je Agrokorova ponuda ludo pozitivna, korisna, pa čak i veličanstvena, za Slovence svejedno ne bi bila dovoljno dobra. Mali Slovenci s iskompleksiranom politikom koja rado zadire u gospodarstvo ni u nacionalnom smislu ne gledaju na kvalitetu, nego ih zanimaju samo populističke pričice o tome kako je bolje raditi za slovenskog tajkuna, iako za mizernu plaćicu, nego biti radnik u stranom poduzeću bez obzira na možda više novca u džepu.
Ana Jud, slovenska novinarka i publicistkinja, autorica je tri knjige: Operacija Direkt, Dosje Rokomavhi i Enron