12. kolovoz 2009.
Slovenske pogreške su hrvatske prednosti
Hrvatska je na većini područja već danas bolja od Slovenije, a ulaskom u EU nikako ne smije ponoviti pogreške koje je na tom putu napravila Slovenija
Susretnu se Slovenac i Hrvat. Hrvat kaže: „Noćas sam sanjao Ljubljanu, bio je rat, padale su bombe. Strašno.“ Slovenac razmisli pa kaže: „Ja sam sanjao Zagreb, bilo je lijepo, svi su bili veseli, bila je parada, pjevalo se i plesalo, a posvuda su bili veliki natpisi.“ Hrvat upita: „A što je pisalo na natpisima?“. Slovenac se na to zlobno osmjehne i reče: „Ne znam, ne razumijem ćirilicu“.Ovako približno izgledaju odnosi Hrvatske i Slovenije: prijateljski, ali sitničavi i neugodni. Slovenija je već pet godina članica EU, a Hrvatska joj se želi što prije pridružiti. Iako Slovenija na Hrvatsku često gleda s visoka, istina je jasna: Hrvatska je na većini područja već danas bolja od Slovenije, a ulaskom u EU nikako ne smije ponoviti pogreške koje je na tom putu napravila Slovenija.
Pravni red
Hrvatska si ne smije dopustiti raskorak između realnosti i obveza preuzetih europskim standardima. Slovenija zasljepljena nacionalističkim osjećajem nije previše marila za demokraciju i tržišno gospodarstvo. Dopustila je raskorak, a posljedice su očite: ako su nekadašnje države istočnog komunističkog bloka za nekoliko desetljeća zaostajale za Slovenijom, danas je, na primjer Estonija, već prestižu. U prvom redu treba spomenuti pravni red. Pravna država je temelj demokracije. Slovenija je, naime, prihvatila europski pravni red acquis communautaire, no nažalost pravne odredbe ostale su samo na papiru. U gospodarstvu to znači da je Slovenija država monopola – oni su praktički istisnuli konkurenciju i omogućili rast kartela – u svakodnevici običnog smrtnika to znači da država birokratskim i administrativnim preprekama terorizira one koji pravdu odluče potražiti na sudu. Svaka presuda koju zbog zaostataka u Sloveniji izrekne Strasbourg je negativna. Hrvatska to može izbjeći reformom sudstva, a u gospodarstvu su moguće reforme kojima se utvrđuju optimalni odnosi domaćeg i stranog kapitala pri čemu joj kao uzor može poslužiti mađarski model, koji predstavlja potpunu prodaju državnog vlasništva strancima. Ili slovenski model, koji je simbol autokratskog gospodarstva u kojem se zbog interesa političko-gospodarske elite demonizira strani kapital kao nešto štetno i opasno. Slovenija je primjer države u kojoj se pozivanjem na nacionalne interese omogućilo enormno bogaćenje pojedinaca i stvaranje tajkuna. No, kako izgleda za sada je interes hrvatske politike u tome da sačuva domaće gospodarstvo od sloma. Ako postoji ijedan argument zašto Hrvatska ovoga trenutka ne bi stupila u EU, onda je to da, barem u gospodarstvu, još uvijek nije dovoljno spremna. Primjerice, ako bi Hrvatska danas stupila u EU morala bi odmah otkazati državne subvencije seljacima i ribarima, također, morala bi otkazati pomoć brodogradnji i željeznicama, budući da se radi o područjima koja su pod isključivom direktivom EU. U praksi bi ukidanje domaćih sredstava značilo, osobito sada u recesiji, katastrofu. U tom kontekstu treba spomenuti i hrvatsku kreditnu politiku jer je potrebno hitno smanjiti zaduženost po stanovniku. Da bi život hrvatskih građana bio na europskom nivou, potrebne su i reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, ali ne na način na koji je to učinila Slovenija. Zapravo, reforme se uopće nisu dogodile već su se sustavi samo uljepšali sitnim kozmetičkim zahvatima, koji realno nisu ništa poboljšali.
Vanjski neprijatelj
Hrvatska pred Slovenijom ima nekoliko prednosti. U prvom redu tu su potencijali turizma, resursi vode i drugih prirodnih bogatstava, a prednost je osigurana i u cestovnoj infrastrukturi: Hrvatska je već izgradila autocese, Slovenija još uvijek nije. I činjenica je da Slovenija u biti ne želi završiti tri dionice autoceste koje su posebice važne za Hrvatsku: Postojna – Ilirska Bistrica – Jelšane, Trebinje – Novo Mesto i Maribor – Ptuj – Macelj. Te se dionice grade puževim korakom i tako Slovenija šteti hrvatskom turizmu. Slična je i slovenska priča s vinjetama; samo što ona nije razljutila isključivo Hrvate već i sve okolne države, vinjete je uvela vlada Janeza Janše tik prije parlamentarnih izbora, kao svojevrstan izborni poziv. No, Hrvatska je pokazala napredak i u suradnji s haaškim tribunalom, iako je za zadovoljavanje političkih uvjeta EU potrebno pokazati bezuvjetnu suradnju. Operacija Oluja bila je ionako pripremljena u suradnji s umirovljenim američkim generalima, s blagoslovom Billa Clintona, što dodatno raspiruje ljutnju EU koja nije bila sposobna sama riješiti niti jedan konflikt. Pozitivno moramo gledati i na hrvatski pluralni medijski prostor koji u Sloveniji najvjerojatnije nikada nećemo doživjeti – a da je to istina potvrđuje i autorica ovih redaka koja je osim političkih pritisaka i osobnih napada doživjela i potpunu medijsku blokadu. Dakle, ulazak Hrvatske u EU više nije pitanje: da ili ne? Pitanje je: kada? I kakva je istina o slovenskom blokiranju na tom putu? Jednostavno: vlada Boruta Pahora trebala je vanjskog neprijatelja da bi se konsolidirala i preusmjerila poglede javnosti od stvarnih problema – Slovenija stoga Hrvatskoj ne predstavlja nikakvu stvarnu prijetnju. Zanimljivije je pitanje kako će na ulazak Hrvatske u EU reagirati Srbija koja je sad već polako počela uviđati što je civilizacija. S obzirom na protekli rat, EU se s pravom boji što će se dogoditi ako Hrvatska uđe u EU prije Srbije. To nitko ne želi na glas priznati, ali to je u biti glavni razlog zašto Hrvatska još uvijek nije u EU.
Ana Jud, slovenska je novinarka i publicistkinja, autorica je tri knjige: Operacija Direkt, Dosje Rokomavhi i Enron