Thomas Mirow
U svom govoru Mirow se osvrnuo na ono što se dogodilo u bankarskom sektoru središnje Europe u posljednjih dvadeset godina. Nakon serije lokalnih bankarskih kriza koje su uslijedile nakon pada berlinskog zida, centralna se Europa vrlo brzo otvorila stranim bankama kroz privatizacije, pa je tako nekoliko zemalja 70 do 90 posto svoje bankarske imovine dala pod kontrolu banaka u stranom vlasništvu. "I dalje vjerujemo da je ovo određeni broj zemalja zaštitilo od duboke financijske krize u domaćoj režiji te da im je omogućilo da uvezu vještine i tehnologiju u svoje ispodprosječno razvijene financijske sektore", kazao je Mirow.
Priljev stranog kapirala u regiju povećao se brzo i značajno, uglavnom dolazeći od strane roditeljskih europskih banaka u njihove netom akvizirane podružnice. Brzi kreditni rast potaknuo je rast BDP-a, što je kasnije zahtijevalo više financiranja. Ovi su priljevi kapitala pogurali vanjske deficite i dugove znatno iznad granica koje su se smatrale održivima u kontekstu drugih tržišta u razvoju. Jedan od rezultata bio je i razvoj trgovinske neravnoteže.
Nakon toga dogodilo se nešto što se često moglo vidjeti kroz finnacijsku povijest - priljev kapitala pogurao je kreditiranje u nekoliko sektora, postupno nagrizajući standarde kreditiranja, kao i kvalitetu kredita. Razvilo se i kreditiranje u stranoj valuti, ne samo u eurima, nego i švicarskim francima.
Što je pošlo po zlu?
Odgovarajući na ovo pitanje, Mirow je studentima obrazložio kako je određeni broj europskih zemalja u razvoju podlegao tipičnim zamkama u situaciji pretjerano brzog financijskog razvoja. Ipak, neke su se zemlje uspjele othrvati takvim zamkama, primjerice Poljska. Mirow kaže kako su uzroci nestabilnosti koji su doveli do krize na razvijenim tržištima u velikoj mjeri bili isti za SAD i za eurozonu.
Objašnjavajući dalje što je pošlo po zlu, Mirow kaže kako su se neke vlade čak aktivno uključile u poticanje progresivnog riskantnog kreditiranja. Najbolje se to pokazalo, kaže, na nekretninskom balonu koji je pukao u SAD-u, ali i Europi. Drugo, nastavlja Mirow, vlade su na nacionalnim i europskim razinama pogrešno pretpostavile da slobodan protok kapitala između zemalja u svim slučajevima može biti glatko apsorbiran od strane domaćih financijskih sustava, ne zahtijevajući dodatne provjere na temelju bonitetnih pravila. U pokušaju boljeg upravljanja ovim protokom kapitala, nekoliko je europskih zemalja u razvoju naišlo na poteškoće - nije im bilo lako njime upravljati, a da istovremeno ne krše pravila jedinstvenog tržišta kapitala.
Regulatori su potom konačno dopustili integraciju financijskih tržišta prije same integracije regulacija. Supervizori koji nadziru međunarodne bankarske grupe još uvijek su u ranoj fazi djelovanja, kaže Mirow, ukazujući na nedavni dogovor skandinavskih i baltičkih zemalja da zajednički koordiniraju donošenje rješenja te podijele teret financijske krize kao na dobar primjer, ali koji je još uvijek samo iznimka.
(pd)