Bezumni manjak regulative
Sveukupno su se poslovna ulaganja, uključujući i ulaganja u građevinski sektor, vratila na 10 posto BDP-a, a prije krize ostvareno je 10,6 posto. S toliko viška kapaciteta u sektoru nekretnina povjerenje se neće tako skoro vratiti na razinu prije krize, što god se u bankarskom sektoru zbivalo. Neoprostiva nemarnost financijskog sektora, kojemu su bezumnim manjkom regulativa dane odriješene ruke, očito je dovela do krize. Naslijeđe prevelikih kapaciteta nekretnina i prezaduženih kućanstava dodatno otežava oporavak. Međutim, gospodarstvo je bilo slabo i prije krize; kriza sektora nekretnina samo je izgladila svoje slabosti. Uz potrošnju koja je pothranjivala gomilanje sektora bilo je očito da će u zbirnoj potražnji doći do goleme krize. No stopa štednje pala je na jedan posto, a 80 posto Amerikanaca slabijega imovinskog statusa godišnje je trošilo otprilike 110 posto dohotka. Čak i da se financijski sektor potpuno oporavi i da rasipni Amerikanci nisu naučili lekciju o važnosti štednje, njihova bi potrošnja bila ograničena na 100 posto prihoda. Stoga svi koji govore o "povratku" potrošača, čak i nakon smanjenja zaduživanja, žive u svijetu mašte. Saniranje financijskog sektora bilo je potrebno, no ni izbliza dovoljno. Kako bismo shvatili što treba učiniti, moramo shvatiti probleme koje muče gospodarstvo prije nego što nas kriza zahvati.
Žrtve vlastita uspjeha
Najprije treba reći da su Amerika i svijet bili žrtve vlastita uspjeha. Brz rast proizvodnje nadmašio je rast potražnje, što znači da se zapošljavanje u proizvodnom sektoru smanjilo pa se radna snaga preusmjerila na uslužni sektor. Taj je problem srodan onome koji se pojavio početkom dvadesetog stoljeća kad se zbog brzog rasta proizvodnje poljoprivredna radna snaga morala iz ruralnih područja preseliti u gradske centre proizvodnje. Kad se dohodak poljoprivrednika u razdoblju od 1929. do 1932. smanjio za više od pedeset posto, moglo se pomisliti da će doći do masovne migracije, no radnici su u ruralnom sektoru bili "zatočeni", nisu imali sredstava da odu, a njihov sve manji dohodak toliko je oslabio zbirnu potražnju da je omjer nezaposlenih u urbanom i proizvodnom sektoru naglo skočio. U Americi i Europi potreba za pomicanjem radne snage iz proizvodnje dolazi uz određenu prednost: ne samo da je ukupan broj radnih mjesta na svijetu ograničen već će i manji udio tih poslova biti lokalan. Globalizacija je tek samo jedan od čimbenika koji utječu na drugi ključni problem - sve veću nejednakost. Prebacivanje dohotka od onih koji bi ga potrošili na one koji neće smanjuje zbirnu potražnju. Prema istom principu, veće cijene energenata kupovnu su moć od SAD-a i Europe prebacili na izvoznike nafte koji su, prepoznavši kolebljivost cijena energenata, opravdano uštedjeli većinu dohotka. Konačan problem koji pridonosi slabljenju globalne zbirne potražnje bilo je gomilanje rezervi stranih valuta na novim tržištima, što je djelomično potaknula kriza u istočnoj Aziji, koja je trajala od 1997. do 1998. godine, a koju su Međunarodni monetarni fond i američko ministarstvo financija vrlo loše rješavali. Države su prepoznale da bez rezervi mogu izgubiti gospodarsku suverenost. Mnogi su stoga rekli: "Nikad više."
Prelijevanje novca
Iako ih je gomilanje rezervi (trenutno je riječ o otprilike 7,6 bilijuna dolara na novim tržištima) zaštitilo, novac koji se pohranjuje u rezerve se ne troši. Zašto se danas bavimo tim temeljnim problemima? Ako krenemo od posljednjega, države koje su prikupile goleme rezerve uspješnije su prebrodile krizu pa su još više potaknute držati rezerve. Isto tako, iako su se bankarski bonusi vratili, radnicima se plaće smanjuju, radnih je sati sve manje, a dohodovni jaz sve je veći. Štoviše, SAD i dalje ovisi o nafti. Budući da su ljetos cijene barela nafte iznosile više od 100 dolara i da su još visoke, novac se ponovno prelijeva u zemlje koje izvoze naftu. Usto se strukturna promjena naprednih gospodarstava, koja će se ostvariti pokretanjem radne snage iz tradicionalnih proizvodnih grana, ostvaruje vrlo sporo. Vlada igra središnju ulogu u financiranju usluga koje ljudi žele, poput obrazovanja i zdravstva, a obrazovanje koje vlada financira bit će ključno za ponovnu uspostavu konkurentnosti u Europi i SAD-u. Obje su strane odabrale mjere štednje, čime su si zapečatile spor oporavak. Lijek za bolno svjetsko gospodarstvo slijedi iz dijagnoze: pojačana potrošnja vlade radi olakšanja restrukturiranja, promoviranja štednje energije i smanjenja nejednakosti te reforma globalnog financijskog sustava koji će biti alternativa prikupljanju rezervi. Jednom će svjetski vođe i glasači koji ih odabiru to prepoznati. Dok se mogućnosti za rast smanjuju, neće imati izbora. No koliko ćemo dotad morati pretrpjeti?
© Project Syndicate, 2011.
Joseph E. Stiglitz, profesor je na Sveučilištu Columbia, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i autor knjige 'Freefall: Free Markets and the Sinking of the Global Economy'