Kraj eurozone
Mračni donji sloj financijskoga pothvata prošlog desetljeća otkrio se i u Europi. Oklijevanje oko Grčke i posvećenost ključnih vlada mjerama štednje lani su počeli uzimati velik danak. Zaraza se proširila na Italiju. Stopa nezaposlenosti u Španjolskoj, koja se od recesije kreće oko 20 posto, danas je još veća. Ono nezamislivo - kraj eurozone - počelo se činiti kao stvarna mogućnost. Ova će godina biti još gora. Moguće je, dakako, da će Sjedinjene Američke Države riješiti svoje političke probleme i konačno prihvatiti mjere štednje koje su mu potrebne da stopu nezaposlenosti spusti na šest ili sedam posto (razini nezaposlenosti prije krize, od četiri do pet posto, teško se mogu nadati). To je, međutim, jednako nevjerojatno kao i ideja da će Europa shvatiti da ne može samo mjerama štednje riješiti svoje probleme.
Otpori novim porezima
Dapače, štednja će samo pospješiti usporavanje gospodarstva. Bez rasta dužnička će se kriza - i kriza eura - samo pogoršati, a duga kriza koja je počela propašću tržišta nekretnina 2007. godine i recesija koja je nakon toga uslijedila nastavit će se. Štoviše, glavne nove gospodarske sile, koje su uspješno isplovile iz oluje 2008. i 2009. godine, možda se neće uspjeti nositi s problemima koji prijete. Rast Brazila već je usporen i unosi nervozu među njegove južnoameričke susjede. Dugoročni problemi, uključujući klimatske promjene, druge oblike štete za okoliš te sve veće nejednakosti u većini zemalja svijeta, nisu nestali. Neki su čak ozbiljniji nego ranije, pa je tako, primjerice, visoka stopa nezaposlenosti dovela do smanjenja osobnih prihoda i sve većeg siromaštva. Dobra je vijest da će rješavanje tih dugoročnih problema pomoći u rješavanju kratkoročnih problema. Pojačano ulaganje u pripremu gospodarstva za globalno zatopljenje potaknulo bi gospodarske aktivnosti, rast i stvaranje novih radnih mjesta. Naprednije oporezivanje, koje bi zapravo preraspodijelilo dohodak od vrha prema sredini i dnu, istodobno bi smanjilo nejednakost i povećalo broj radnih mjesta povećanjem ukupne potražnje. Viši porezi na vrhu stvorili bi sredstva za financiranje potrebnih javnih ulaganja te socijalne zaštite onih na dnu, uključujući i nezaposlene. Čak i bez fiskalnog deficita takva bi povećanja poreza i potrošnje smanjila nezaposlenost i povećala proizvodnju. Međutim, postoji strah da politika i ideologija na obje strane Atlantika, a osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, neće dopustiti da se to dogodi.
Nepromišljeni Zapad
Zbog usmjerenosti na deficit smanjit će se socijalna davanja, što će pogoršati nejednakost. Trajna privlačnost ekonomike ponude, unatoč svim dokazima koji idu protiv nje (naročito u vremenima visoke nezaposlenosti), spriječit će povećanje poreza za najbogatije. Čak i prije krize došlo je do preraspodjele gospodarske moći, tj. korekcije dvjestogodišnje povijesne anomalije, u kojoj je azijski udjel u svjetskom BDP-u u jednom trenutku pao s gotovo 50 posto na manje od 10 posto. Praktična predanost rastu kakva se može zamijetiti u Aziji i drugim naprednim tržištima u sukobu je s nepromišljenom politikom Zapada, koja pod vodstvom spoja ideologije i interesnih skupina gotovo kao da se posvetila tome da ne raste. Globalni gospodarski rebalans vjerojatno će se ubrzati te gotovo neizbježno dati zamah političkim napetostima. S obzirom na sve probleme s kojima se svjetsko gospodarstvo suočava, bit ćemo sretni ako se te napetosti ne počnu manifestirati u sljedećih dvanaest mjeseci.
© Project Syndicate, 2012.
Joseph E. Stiglitz, profesor je na Sveučilištu Columbia, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i autor knjige 'Freefall: Free Markets and the Sinking of the Global Economy'