Četiri godine nakon početka Velike depresije, britanski BDP vratio se na staru, visoku razinu, dok četiri godine nakon početka današnje Velike recesije, Britanija nije ni blizu staroj slavi. A u tome nije usamljena. Italija također stoji lošije nego 1930ih, a uz Španjolsku, koja očigledno tone u recesiju s dvostrukim dnom, to su već tri od ukupno pet velikih europskih gospodarstava koja su u gorem stanju nego prije. Naravno, moraju se uzeti u obzir određene komplikacije i specifičnosti. Međutim, njima unatoč, ovo svejednako predstavlja zapanjujući politički neuspjeh. Neuspjeh je to posebice doktrine štednje koja u posljednje dvije godine dominira raspravama političke elite kako u Europi, tako i, u velikoj mjeri, u Sjedinjenim Američkim Državama. U redu, da razmotrimo one specifičnosti - s jedne strane, stopa nezaposlenosti je u Britaniji tijekom 1930-ih bila puno viša negoli danas jer je i prije početka Velike depresije britansko gospodarstvo bilo u depresiji, uglavnom zahvaljujući lošoj odluci o povratku na zlatni standard. S druge strane, britanska je Depresija u usporedbi s američkom bila znatno blaža.
Unatoč tomu, postizanje rezultata boljih nego 1930tih ne bi nam trebao predstavljati tako težak izazov. Nismo li tijekom posljednjih 80 godina naučili puno toga o upravljanju gospodarstvom? Naravno da jesmo, ali u Britaniji, kao i u nekim drugim zemljama, politička elita to mukom stečeno znanje baca kroz prozor i umjesto da se oslanja na njega, oslanja se na ideološki podobna nadanja. Britanija je trebala biti vrhunski ogledni primjer "poticajne štednje", ekonomskog fenomena čiji zagovornici tvrde da u borbi protiv recesije ne bi trebalo povećati javnu potrošnju, već je srezati te da će to dovesti do bržeg gospodarskog rasta. "Oni koji govore da su rješavanje problema deficita i promicanje rasta svojevrsne alternative su u krivu", obznanio je britanski premijer David Cameron. "Prvo se ne smije odgađati radi provedbe drugog." Kako bi, dakle, gospodarstvo trebalo biti uspješno, kad je nezaposlenost već visoka, a vladine mjere izravno dodatno smanjuju mogućnosti zapošljavanja? Povjerenjem! "Potpuno sam uvjeren", rekao je Jean-Claude Trichet, tada još uvijek predsjednik Europske središnje banke i snažan zagovornik doktrine poticajne štednje, "da će u trenutnim okolnostima mjere koje potiču povjerenje biti pogodne, a ne štetne za gospodarski oporavak jer je danas ključni čimbenik upravo povjerenje". Takva zazivanja vile povjerenja nikada nisu bila vjerodostojna, pa su i stručnjaci iz Međunarodnog monetarnog fonda i drugih institucija ubrzo prokazali navodne dokaze o tome da se rezanjem potrošnje otvaraju nova radna mjesta.
No utjecajne osobe s obje obale Atlantika nastavile su veličati proroke štednje, posebice Cameron, jer se doktrina poticajne štednje krasno slaže s njihovom ideologijom. Tako je u listopadu 2010. godine David Broder, koji doslovce utjelovljuje općeprihvaćeno mišljenje, pohvalio Cameronovu smionost, naročito zbog "odbacivanja upozorenja ekonomista da bi nagli i oštri rezovi mogli potkresati britanski gospodarski oporavak i baciti cijelu državu natrag u recesiju". Zatim je pozvao američkog predsjednika Obamu da "slijedi Cameronov primjer" i odluči se za "trenutačni radikalni rez u pogledu države blagostanja". Međutim, sigurno vas jako iznenađuje što su se ta upozorenja ekonomista obistinila. A možemo biti prilično zahvalni što Obama nije odlučio slijediti Cameronov primjer.To ne znači da je s američkom politikom sve u najboljem redu. Istina, savezna vlada uspjela je izbjeći totalne mjere štednje. Ali državna i lokalna vlast srezala je potrošnju i otvaranje novih radnih mjesta čim su potrošena sredstva savezne pomoći. Da nije bilo tih rezova potrošnje, vjerojatno bismo već bili na putu prema samoodrživom oporavku.
Paul Krugman