Hrvatski turizam u svoju ponudu mora uključiti kvalitetne i educirane turističke djelatnike. Certificiranje radnih mjesta u turizmu, koje se već provodi u turistički razvijenim zemljama, potrebno je i hrvatskom turizmu, smatra doc.dr.sc. Oliver Kesar, docent na Katedri za turizam na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.

Dr. Kesar kaže da se radna mjesta u turizmu ne smiju doživljavati kao nužno zlo – jer nezaposleni “nisu nigdje drugdje uspjeli” pa su eto našli “nešto u turizmu”. Takav pristup šteti imidžu Hrvatske kao turističkoj zemlji, upozorava dr. Kesar.

Oliver Kesar / PXL

Što podrazumijeva certificiranje radnih mjesta u turizmu ?

Riječ je zapravo o svojevrsnoj sistematizaciji radnih mjesta u turizmu kako bi se dobio točan uvid u potrebe tržišta rada u turizmu za djelatnicima koji imaju adekvatno obrazovanje, ali i način na koji bi se kontrolirala kvaliteta radne snage koja je presudna za uspješnost turizma. Drugim riječima, svako bi radno mjesto u turizmu moralo imati jasno definirane kriterije zapošljavanja i pripadajući certifikat. Pritom ne mislim samo na radnu snagu u “front business-u” koji izravno komunicira s turistima (npr. turističko posredništvo koje to na neki način već ima), nego i u mnogim pratećim djelatnostima (npr. skiperi, javna uprava ili turističke zajednice). U Hrvatskoj moramo postići uvažavanje radnih mjesta u turizmu, a ne da ih se doživljava kao nužno zlo jer nezaposleni “nisu nigdje drugdje uspjeli” pa su eto našli “nešto u turizmu”. Takvim pristupom u angažiranju djelatnika štetimo imidžu Hrvatske kao turističkoj zemlji.

Zašto smatrate da je to potrebno našem turizmu?

Već duži niz godina Hrvatsku se u promotivnim nastupima predstavlja kao zemlju kvalitetne turističke ponude, stoga je za očekivati da i radna snaga mora biti kvalitetna. Današnja situacija u strukturi zaposlenih u turizmu daleko je od idealne, a to treba jasno izreći i ponuditi način na koji strukturu poboljšati. Neosporna činjenica je da bez kvalitetne radne snage nema ni kvalitetne turističke ponude. Objektivno, ne možete očekivati od npr. kemijskog tehničara ili frizerke koji nisu uspjeli pronaći posao u svojoj struci da će s punim entuzijazmom i primjenom usvojenih znanja kvalitetno odraditi konobarski ili bilo koji drugi posao u turizmu. Školovanje kvalificiranog konobara, koliko god to izgledalo trivijalno, a nije, traje tri godine i to je prednost koju prethodno navedeni moraju “nadoknađivati” sljedećih 5-6 godina, a u tom vremenu pružena usluga nikako ne može biti kvalitetna. Tu je riječ o improvizaciji turističkog djelatnika koji to po vokaciji nije. Tu se nameće logično pitanje: želite li kao investitor u neki spektakl improvizirati prihode na uloženih milijun kuna? Svakako željet ćete da je ekipa s kojom ćete to odraditi u najmanju ruku vrhunska jer vam nije svejedno hoćete li vratiti investiciju i zaraditi ili ne.

Mislite li da bi trebala postojati obveza poslodavaca da pri zapošljavanju turističkih djelatnika zapošljavaju ljude koji imaju certifikat za tu djelatnost?

Apsolutno! Danas se certificiranje provodi u mnogim pojedinačnim djelatnostima (npr. informatika, pomorstvo i dr.) pa zašto ne bi i u turizmu gdje osobnost, znanje, vještine i iskustvo dolazi do najjačeg izražaja jer se izravno radi s ljudima, turistima koji su sve zahtjevniji i koji imaju mogućnost biranja na desetke tisuća drugih turističkih objekata i destinacija. Primjerice, možete li očekivati da će certificiranog web dizajnera uspješno zamijeniti spomenuti kemijski tehničar? Da, ali samo ako završi odgovarajući obrazovni program i stekne certifikat akreditirane obrazovne institucije. Tako bi trebalo biti i u turizmu. Ponovno napominjem, turizam nije samo ugostiteljstvo i turističko posredništvo. Turizam je mnogo više od toga i brojna su radna mjesta koja ovise o uspješnosti razvoja turizma, a šira javnost u Hrvatskoj ih tako ne doživljava. Primjer toga može biti i djelatnik lučke kapetanije koji sudjeluje u pružanju usluga u nautičkom turizmu. Po čemu je on bitno drugačiji turistički djelatnik od onog koji iznajmljuje privatni smještaj ili radi u turističkom uredu grada? Svako to radno mjesto ima svoje zahtjeve, a time i potrebu za certificiranjem, ali je baza samo jedna – turizam.

Treba li Hrvatski zavod za zapošljavanje uložiti veći napor u prekvalificiranje sezonskih radnika na burzi rada, odnosno treba li i Zavod sudjelovati u tom procesu certificiranja radnih mjesta?

Moj stav je da bi Ministarstvo turizma u suradnji s akademskom zajednicom, gospodarskom i obrtničkom komorom te relevantnim institutima trebalo najprije održati stručnu konferenciju o ovom projektu u kojem bi vodeću ulogu trebala imati upravo akademska zajednica, prvenstveno mislim na Ekonomski fakultet – Zagreb s kojeg je cijela ideja potekla prije nekoliko godina. Dakle, najprije treba dobro proanalizirati postojeće tržište radne snage u turizmu koristeći sustav Turističke satelitske bilance pa onda uspostaviti sustav certificiranja koji bi bio utemeljen na čvrstoj suradnji svih razina obrazovanja za potrebe turizma, gdje mislim i na razinu osnovne škole. Uloga Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u ovom projektu bi bila savjetodavnog karaktera, dok bi certificiranje trebala provoditi akreditirana (od strane Ministarstva turizma) obrazovna struktura na svim razinama. Cijelim ovim sustavom HZZ-u bi bilo znatno olakšano angažiranje radne snage za potrebe pojedinih mjesta u turizmu.

Kako bi uvođenje certificiranja radnih mjesta u turizmu utjecalo na naše tržite rada i kako bi to utjecalo na zapošljavanje sezonskih radnika iz inozemstva?

Certificiranje radnih mjesta bi inicijalno unijelo svojevrstan nemir na tržište rada u turizmu jer bi se mnogi djelatnici osjetili ugroženi. Međutim, reda na tržištu rada u turizmu će se prije ili poslije trebati napraviti. Svakako, mora postojati prijelazni rok od nekoliko godina u kojem bi se mnogi trebali uputiti u turističke, ugostiteljske, hotelijerske, ekonomske i vezane škole i fakultete radi prekvalifikacije ili dopunskog obrazovanja i stjecanja odgovarajućih certifikata za radno mjesto gdje rade ili na kojem žele raditi. Sustav certificiranja treba sagledati i iz perspektive cjeloživotnog obrazovanja u kojem bi svaki zaposlenik koji ima certifikat trebao nakon 5 godina proći određene kratke tečajeve kako bi zadržali certifikat, a time i radno mjesto. Što se tiče sezonskih radnika iz inozemstva, sustav bi trebao biti prilagođen i njima odnosno morali bi također proći odgovarajući tečaj ili usavršavanje kako bi mogli raditi u turizmu u Hrvatskoj. Takvim sustavom štitimo radna mjesta za hrvatske državljane, ali isto tako otvaramo i mogućnost da se stranci prilagode hrvatskim uvjetima poslovanja na turističkom tržištu.

Postoji li praksa u inozemstvu certificiranja radnih mjesta u inozemstvu?

Naravno. Praksa certificiranja postoji u svim turistički razvijenim zemljama u kojima se provodi jasna politika obrazovanja za potrebe turizma i zapošljavanja u njemu. Suludo je “proizvoditi” kvalificiranu radnu snagu turističkog profila u brojnim strukovnom srednjim i visokim poslovnim školama, a naročito na fakultetima, bez jasno definiranog cilja odnosno potreba koje iskazuje tržište radne snage u turizmu. Sustavom certificiranja bi se zaštitio dignitet obrazovnih institucija s područja turizma, ali i podigla kvaliteta obrazovanja u tu svrhu.

Je li bilo pokušaja pokretanja projekta certificiranja radnih mjesta u turizmu u RH i što mislite koje su prepreke provođenju ovog projekta ?

Koliko je meni poznato, u proteklih je nekoliko zadnjih godina moja ideja poslužila nekim privatnim poduzećima odnosno konzultantskim kućama kao baza za predlaganje takvog projekta, međutim do sada nije bilo zapaženijih iskoraka u realizaciji ideje zbog nedostatka kvalitetnih stručnjaka koji bi cijeli projekt postavili na zdrave osnove. Stava sam da bi jedino Ministarstvo turizma moglo i trebalo pokrenuti i realizirati ovu ideju kao krovna institucija u turizmu Hrvatske. Kao partner u tom projektu, Ekonomski fakultet – Zagreb može osigurati transfer tehnologije i postaviti sustav certificiranja na odgovarajući način. U pogledu prepreka za koje pitate, vjerujem da ih zapravo i nema, osim možda u nedostatku snažnijeg povezivanja Ministarstva i Ekonomskog fakulteta u realizaciji ovog uistinu važnog projekta za budućnost turizma u Hrvatskoj.