Guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski u petak naveče u razgovoru za “Poslovni klub” odgovorio je na kritiku monetarne politike HNB-a došlu iz Ureda Predsjednika i iz Hrvatske gospodarske komore, te na već godinama učestale pritužbe domaćih izvoznika da “prejaka kuna” destimulira izvoz i tako onemogućuje razvoj domaćeg gospodarstva.

Može li ekonomska politika ikako pomoći domaćim izvoznicima?

Ne jedanput u krugovima gospodarstvenika izvoznika mogli smo čuti da ih monetarna politika svojom tečajnom politikom stabilne precijenjene (prejake) kune godinama sustavno uništava, pa čak i da je tečajna politika već ubila hrvatski izvoz. Legitimno je pravo domaćih izvoznika javno progovoriti o problemima koji ih muče, pogotovo kada to čine kroz usta uglednih ekonomista iz Ureda Predsjednika ili Hrvatske gospodarske komore. Na pitanje urednika Poslovnog kluba Đure Tomljenovića može li ekonomska politika ikako pomoći domaćim izvoznicima, guverner Željko Rohatinski odgovorio je citirajući narodnu poslovicu “Pomogni si sam, pa će ti onda i Bog pomoći”. Savjet kako si domaći izvoznici sami mogu pomoći u paradoksalnoj situaciji prejake kune koja ubija njihovu cjenovnu konkurentnost nije im ponudio.

Kako prevrnuti poražavajuće makroekonomske trendove?

Ekonomska politika nije samo monetarna politika. Ako su monetarnoj politici zaista vezane ruke, može li fiskalna politika ikako omogućiti gospodarstvu da dođe do zraka? Tako ponovo dolazimo do problema preskupe i inertne državne administracije o kojem se još uvijek očito ne piše dovoljno. Može li izvoznicima pomoći država, na primjer, smanjivanjem poreza na dobit? Još uvijek niti jedan nositelj domaće ekonomske politike javnosti nije ponudio jasnu operativnu strategiju kako prevrnuti poražavajući trend smanjivanja udjela izvoza u uvozu ili udjela izvoza u BDP-u, a upravo jasna operativna strategija pokretanja domaćeg gospodarstva smisao je ekonomske politike. Kamo vodi njen status quo koji brani guverner središnje banke vidimo i sami.

Zašto je kuna toliko jaka?

Urednik Poslovnog kluba Đuro Tomljenović tada je ponovo postavio dobro pitanje: “Zašto je kuna toliko jaka?” Naime, svakoga tko nije u najmanju ruku magistrirao monetarnu politiku, pa čak i neke koji su na monetarnoj politici doktorirali, u najmanju ruku zbunjuje stav HNB-a da jednostavno mora voditi politiku stabilnog tečaja iako i sam izvoznicima priznaje da je kuna precijenjena. Guverner je odgovorio na postavljeno mu pitanje odgovarajući u stilu profesora koji studentu druge godine ekonomije tumači kako tržište novca formira tečaj: “Novac je kao i svaka druga roba čija cijena se tržišno utvrđuje odnosom ponude i potražnje. Cijenu novca središnja banka ne određuje administrativnim putem kako to neki misle, nego ju određuje tržište. Već desetljeće iz inozemstva u Hrvatsku postoji stalan dotok kapitala. Da bi na domaćem tržištu taj kapital bio funkcionalan, mora biti zamijenjen u kune i zbog toga postoje aprecijacijski pritisci na kunu i zbog toga je kuna toliko jaka.”, pojasnio je guverner Rohatinski.

Devalvacija kune nije čarobni štapić

Gotovo svi ekonomski stručnjaci slažu se da devalvacija kune nije čarobni štapić koji može riješiti problem cjenovne konkurentnosti domaćih izvoznika. Čak je i predsjednik udruženja Hrvatski izvoznici Darinko Bago pružio potporu politici očuvanja stabilnosti kune, pa makar ona bila i precijenjena. Naime, hrvatska je proizvodnja visoko ovisna o uvoznim sirovinama i repromaterijalima, a 80 posto nabave i plasmana obavlja se u eurima. Devalvacija ili deprecijacija (slabljenje) kune bi uz poskupljenje uvoznih sirovina otplate postojećih kredita vezanih valutnom klauzulom učinile skupljim. Zato je devalvacija u najmanju ruku opasna jer za sada nitko ne može sa sigurnošću tvrditi kako bi djelovala na gospodarstvo.

Slabljenje kune vratilo bi nas u vrijeme visokih kamata i inflacije?

Guverner je u Poslovnom klubu djelovao vrlo sigurno iznoseći u najmanju ruku diskutabilnu tezu da je slabljenje kune opasno za makroekonomsku stabilnost zemlje. Samouvjereno je izjavio kako bi nas slabljenje kune ponovno vratilo u rane devedesete, kad je inflacija bujala, kamate su bile dvoznamenkaste, a dio renomiranih ekonomista tvrdio je da i u takvim uvjetima, uz zamrzavanje plaća, nacionalna ekonomija može funkcionirati. “Ja ne mogu shvatiti kako je utjecaj ljudi koji su 1993. imali ovakve stavove ostao i danas izuzetno snažan i kod pojedinih političara i kod pojedinih medija”, čudio se u Poslovnom klubu guverner Rohatinski. Dodatno je pojasnio da HNB instrumentima monetarne politike kojima raspolaže utječe na smanjenje potražnje za kunama te da bi bez njegovog djelovanja tečaj kune bio još mnogo jači nego što trenutno jeste.

Može li se govoriti o stabilnosti tečaja kune ako je kuna precijenjena?

Svaka čast aktivnostima HNB-a kojima sprječava prejaku kunu da još više ojača. Ali guvernerovi argumenti da je slabljenje prejake kune opasno ne djeluju nimalo uvjerljivo. Ne uči li nas makroekonomska teorija da se tečaj valute neke zemlje treba kretati u skladu sa inflacijom u toj zemlji, a inflacija u Hrvatskoj osjetno je viša od inflacije u eurozoni? Može li se zaista govoriti o stabilnosti tečaja kune ako je kuna precijenjena? Zbog čega HNB a priori odbacuje mogućnost vođenja ekspanzivne monetarne politike praćene povećanom potražnjom za devizama (na primjer, od strane dioničkih fondova koja ulažu na podcijenjena tržišta nekih tranzicijskih zemalja u Europskoj Uniji) koja će na taj način stvoriti deprecijacijske pritiske na tečaj kune?

Rješava li zamjena inozemnog duga domaćim problem preskupe i neučinkovite državne administracije?

Dobri odnosi guvernera Rohatinskog i Vlade potvrdili su se i nedavnim dogovorom o refinanciranju otplate dospjelih dugova. Umjesto planiranog zaduživanja u inozemstvu, država će se za 750 milijuna eura zadužiti na domaćem tržištu, dogovoreno je u Ministarstvu financija. Takav potez guverner je prošloga tjedna i savjetovao Vladi, kako bi se smanjili mogući negativni učinci krize na svjetskom financijskom tržištu. Očito na nagovor HNB-a, strategija Vlade tako je ponovo postala smanjivanje inozemnog zaduživanja “jeftinim” zaduživanjem na domaćem tržištu kapitala emisijom državnih obveznica i prisiljavanjem mirovinskih fondova da ulažu u njih. Pritom se očito ne vodi računa o tome da se trošak takve ekonomske politike prevaljuje na trenutne mirovinske osiguranike, buduće umirovljenike. Iako bi mirovinski fondovi trebali biti konzervativni ulagači čiji je investicijski horizont dugoročan i razvojno orijentiran, kao što je to slučaj u razvijenim zemljama, razvojni karakter njihovih ulaganja praćen jasnom operativnom strategijom razvoja domaćeg gospodarstva financiranjem sa tržišta kapitala za sada je izostao. Kako financiranjem putem domaćeg tržišta kapitala potaknuti gospodarski rast Hrvatske jedna je od ključnih tema koju će obrađivati mjesečnik Investitor te ovim putem sve ekonomske autoritete u zemlji pozivam da se svojim stručnim tekstovima uključe u raspravu o toj temi koja će se u mjesečniku voditi.