Zelena lista medijima je poslala priopćenje o plinovodu Južni tok, koje prenosimo u cijelosti. Za Zelenu listu priopćenje je napisala Vlasta Toth, supredsjednica.

Zelena lista smatra da u vezi plinovoda Južni tok Vlada RH uporno ponavlja istrošene strateške pogreške iz doba projekta DružbAdrija. Osnovno pitanje na koje dosad nije na odgovarajući način odgovorila nijedna hrvatska vlada je sljedeće:

Što jedna mala zemlja poput Hrvatske može dobiti time što će nečiji plinovod ili naftovod preko njenog teritorija prevoziti tuđe energente stranim kupcima? Hoće li s Južnim tokom Hrvatska imati stalnu i osiguranu opskrbu plinom?

Neće, jer Gazpromov je energent namijenjen bogatim stanovnicima zapadne Europe. Hoće li zbog Južnog toka plin u Hrvatskoj biti jeftiniji? Neće, jer takav plin dolazi iz bušotina udaljenih tisuće kilometara i ne može biti jeftiniji od našeg vlastitog kojeg imamo takoreći pod nogama, ali njegove zalihe nismo dovoljno istražili.

Koliko će nas stajati izgradnja plinovoda u sjevernom dijelu Hrvatske, tik uz Mađarsku granicu, a koliko ćemo zaraditi? Prema napisima u medijima, domaći Plinacro trebao bi uložiti cca 150 milijuna eura u novu tvrtku za izgradnju plinovoda kojim će potom upravljati Gazprom. Nadamo se polovicu od te svote izvući iz EUfondova, a za ostatak ćemo se zadužiti(!). Nevjerojatno! Umjesto da 150 milijuna eura hrvatska država uloži u istraživanja novih domaćih nalazišta plina i time unaprijedi energetsku bilancu, mi ćemo radije pomoći „velikom bratu“ da svoj plin lakše proda svojim europskim partnerima. Za tu golemu uslugu mjerljivu u milijardama, mi bismo zarađivali 20-tak milijunčića dolara godišnje!

Dakle, kad bi plinovod Južni tok prolazio kroz Hrvatsku što bi građani zaista imali od toga? Kažu, time bi se Hrvatska upisala na energetsku kartu Europe kao važno energetsko čvorište. Nitko od velikih domaćih energetskih stratega pritom ne spominje što to zapravo znači, a naročito ne spominje pitanje geostrateške sigurnost zemlje koja postaje dio važnog energetskog koridora.

Što se dosad dogodilo s takvim zemljama pokazuju nam brojni primjeri, stvoreni po jednakom modelu, od Čečenije, Osetije, Gruzije, Ukrajine do Irana, Iraka i Sirije, odnosno cijelog Bliskog istoka. Da ne spominjemo Kosovo i naftni AMBO-projekt. Zar je upotreba hrvatskog nacionalnog teritorija zaista tako jeftina? Ne bi smjela biti.

Stoga predlažemo Vladi RH sljedeće:

Umjesto da se Hrvatska petlja s velikim energetskim predatorima poput Gazproma ili Haliburtona i u zalog daje geostratešku sigurnost zemlje, jer uporno ustraje na osloncu u fosilnim energentima, bilo bi bolje da onih 150 milijuna eura (bez zasad nevidjivih zavisnih troškova) upotrijebi na razvoj domaćih nalazišta plina i nafte. Ako se baš moramo zadužiti, učinimo to za pametniju investiciju.

Sa stajališta dugoročne održivosti i sigurne dugoročne isplativosti, kao zagovornici tehnologija budućnosti koje odmah daju postupno rastući rezultat, smatramo da bi taj novac bilo najbolje usmjeriti u razvoj solara (grijanja i fotonapona), vjetrogeneratora te ostalih novih tehnologija obnovljivih izvora – koji Hrvatskoj mogu donijeti energetsku sigurnost i neovisnost, a time i gospodarski rast.