Vodeće slovačke medijske kuće kolektivno su povukle donedavna nezamisliv potez: uvele su pretplatu na svoje internetske sadržaje.

Bratska je Slovačka 2. svibnja postala prva zemlja čiji su najčitaniji mediji obustavili besplatnu dostavu najboljih, “premium” sadržaja posjetiteljima svojih stranica. Zbirna mjesečna pretplata za devet web magazina iznosi tek nešto više od dvadeset kuna, što si može priuštiti praktično svaki Slovak. Sustavom pretplate upravlja kompanija Piano Media, čiji je izvršni direktor Tomas Bella smislio strategiju naplate. Kupci plaćaju mjesečnu naknadu kreditnim karticama Piano Mediji, koja potom prebacuje ugovoreni postotak svojim klijentima nakladnicima, zadržavajući 30% za sebe.

“Svi bismo htjeli slobodno kolanje informacija, no neki mediji više ne mogu preživljavati samo od prihoda od oglasa”, poručio je Bella. Dok je bio urednik tiražnog dnevnika SME, Bella je pokušao uvesti naplatu pristupa svom internetskom izdanju, ali nije bilo dovoljno pretplatnika. Slovaci su jednostavno zaključili da će zaobilaziti SME i posjećivati portale koji su i dalje besplatni.

Shvativši da nijedan dnevnik ne može sam izgurati prijelaz na pretplatu, Bella je krenuo u pregovore s većim brojem nakladnika, koji izdaju Pravdu, SME, sportski dnevnik i tjedne magazine. Budući da je glavnina najpopularnijih medija istovremeno podigla naplatni zid, izgledi za uspjeh projekta značajno su veći no da se jedan medij sam odlučio na takav potez.

Prve su procjene govorile da bi se na pretplatu moglo odlučiti između 0,8 i 1,5% slovačkih državljana, dakle između 45.000 i 85.000 građana. Bella je zadovoljno objavio da je već u prva dva dana ostvaren cijeli mjesečni plan prihoda od pretplate. Koncepcija kolektivnog uvođenja pretplate na odabrane sadržaje mogla bi zaživjeti i u drugim manjim zemljama čiji jezici nemaju karakter svjetskih i čiji mediji stoga nemaju inozemnu konkurenciju. Slovenci, česi, Mađari ili Rumunji mogli bi lagodno preslikati slovački model, pod uvjetom da vodeći nakladnici postignu sporazum unutar državnih granica.

Hrvatski bi mediji već mogli naići na prepreke, jer bi se dio potencijalnih pretplatnika zacijelo prebacio na čitanje bosanskih ili srpskih internetskih izdanja, ukoliko bi ovi ostali besplatni. Stoga bi uspjeh uvođenja pretplate u bilo kojoj od četiri države gdje
je u upotrebi južnoslavensko štokavsko narječje ovisio o konsenzusu svih većih regionalnih igrača.

Države u kojima se govore veliki svjetski jezici nalaze se u nepovoljnijem položaju, jer je gotovo nemoguće postići dovoljan stupanj koordinacije nakladnika iz svih zemalja u kojima se govori isti jezik. Zato Bella kaže da se “ne bi usudio pokušati istu stvar u UK ili SAD.”

Elitni mediji s velikom tradicijom i prestižem možda uspiju i sami: ove se godine na samostalno uvođenje naplate odvažio New York Times, nakon što je već jednom to pokušao, pa odustao.

Tko je vidio plaćati dobra i usluge

Poslovni model po kojemu korisnik usluge mora davatelju predati zakonito sredstvo plaćanja narod prihvaća kao razuman i logičan u svim slučajevima, osim kod novinskog nakladništva. Tako se dio slovačke javnosti pobunio protiv naplate online sadržaja, smatrajući neprihvatljivim da nakladnici od čitatelja traže novac u zamjenu za pružene usluge. Pokrenute su dvije prosvjedničke skupine na Facebooku, a jedna ad hoc formirana organizacija razmatra dizanje tužbe protiv Piano Medije zbog navodnog kršenja prava o slobodi informiranja. Za pravo proizvođača da za prodana dobra pribavi protuvrijednost u novcu dotični vjerojatno nisu čuli.