Ovaj zagrebački par odlučio je ne robovati kreditu u ‘švicarcima’ i proputovati svijet

Autor: Poslovni.hr , 03. lipanj 2012. u 12:25

Oni su mladi par iz Zagreba na prvom dijelu puta oko svijeta ‘na dva motora’. Dok su imali, kako sami kažu, “normalan” život, Irena je bila profesorica u Centru Slava Raškaj, a Petar direktor i programer u privatnoj tvrtci.

Cjelokupno putovanje oko svijeta proizašlo je iz fonda za njihov novi stan. “Da smo te novce uložili u polog za kredit u švicarskim francima krajem 2010., većina tih novaca bi bila izgubljena”, kažu nam. To je, nastavljaju, bio jedan od glavnih razloga zašto su se odlučili krenuti na ovakav put. Po povratku u Hrvatsku će, kažu, sve svoje bilješke, fotografije i iskustva pokušati pretočiti u knjigu i podijelili sve čari individualnog putovanja s ostalima. Cjelokupan prihod, ako ga bude, namjeravaju, kažu, proslijediti humanitarnim organizacijama.

Prvi dio svog putovanja započeli su u New Yorku, nastavili po istočnoj obali SAD-a, prošli jedne od najopasnijih dijelova Meksika, dalje su nastavili kroz Guatemalu, Honduras, Nikaragvu, Kostariku do Paname… Došli su i do Čilea, zemlje koja nakon BIH, ima najviše hrvatskih iseljenika, ali i standard i kulturu na koju smo se, kažu, navikli u Europi.

Zamolili smo ih da nam kažu kako to da su financijsku sigurnost i borbu za krov nad glavom odlučili zamijeniti putovanjem oko svijeta. Evo što su nam odgovorili u pismu:

Kako je počelo jedno putovanje po svijetu

Nije da smo o nekom putovanju po svijetu razmišljali godinama i da nam je to bio neki životni san ili cilj. Mnogi koji su krenuli na ovakav put to smatraju svojim pozivom, ciljem, željom, svojim snom, taj put planiraju mjesecima, ako ne i godinama, kao da očekuju da takvo nešto može ispasti točno onakvo kakvim se isplanira…

E, pa nama to baš i nije tako izgledalo. Naša filozofija života je da se svaki trenutak treba iskoristiti što se bolje može pa smo tako i živjeli prije ideje o velikom putu. Mi smo pokušavali svaki dio svojeg slobodnog vremena iskoristiti za nešto novo, koji put je to bila škola plesa, drugi put skijanje, ljetima smo kampirali svaki put na novom mjestu po cijeloj Hrvatskoj tako da smo 90 posto otoka u RH obišli još prije koju godinu. Tako smo i opseg svojih putovanja proširivali, a kad smo kupili motor, krenuli smo na krug od oko dva-tri tjedna po Balkanu. Bilo je to u ljeto 2010., a kako se približavala zima, malo smo više vremena provodili u iznajmljenom stanu, a utaživanje žeđi za putovanjem gasili smo pokojom putopisnom knjigom, dokumentarcem ili bismo samo vukli rute na Google mapsima da vidimo gdje bi iduće ljeto krenuli.

Sve naše želje naravno treba i na neki način financirati, a oboje imamo filozofiju da ništa ne smije biti na kredit i tako pokušavamo živjeti. Aktivnosti kojima smo se bavili uglavnom nisu zahtijevale neku ogromnu količinu novca pa je svaki put bilo dovoljno zacrtati si neki plan za par mjeseci, samo da stavljamo novce na stranu pa ćemo lako odlučiti na što ćemo ih potrošiti. Bilo koji oblik kredita duboko preziremo, tako za razliku od velikog broja naših prijatelja, a vjerojatno i ostatka Hrvatske, mi na tekućim karticama namjerno nemamo dozvoljen minus, a kreditne kartice preziremo “k’o vrag crni tamjan”. Možda je jedan od razloga što smo ovakvi i taj da npr. nemamo televizor u stanu – što je mnogim ljudima svugdje u svijetu jako teško shvatiti. Puno je lakše potrošiti novac ako svakodnevno gledamo kako drugi žive i ako se posložimo u pravac s njihovim mogućnostima, a da time u potpunosti zanemarujemo svoje mogućnosti, a pogotovo mišljenja i životne ciljeve.

Pored štednje, tj. budžeta za “zezanciju”, imali smo još jedan budžet malo ozbiljnijeg karaktera. Taj budžet je trebao poslužiti kao polog kreditu koji bi uzeli za stan. Planirali smo živjeti kao i svi, na kredit. Nismo vidjeli ni jedan drugi način stvaranja gnijezda. No dobro je to što nismo krenuli s idejom nego smo čekali i skupljali jer bi nam taj novac smanjio godine “ropstva”.

I tako se desila kriza sa švicarskim frankom i kreditima u Hrvatskoj koji su ljude zadavili u par dana. A onda smo mi osvijestili mogućnost da nikada više nećemo ni razmišljati o kreditu. Shvatili smo da je raditi cijeli život za jednu stvar nepotrebno, neisplativo i nadasve strašno. Danas ljudi 30 godina rade za jedan stan, kuću ili sobu. Onda otplate kredit i ulaze u novi jer taj isti stan sad treba obnoviti, a trebalo bi i kupiti novi auto ili platiti školarinu za studij. Trebate staviti i sve to na kocku jer tko zna kako će burza poslovati s vašim godinama rada i hoće li na kraju to imati smisla. Jer svih tih 30 godina niste kupili čokoladu svom djetetu, niste vikendom provirili iz stana, niste išli u kino, “zaboravili” ste otići zubaru, prijatelji su netragom nestali jer niste imali vremena, a sve te godine su prošle i sada su u jednom stanu. Sjećate li se stana ili bi se radije sjetili penjanja na planinu ili bezbrižnog kupanja u moru sa svojom djecom?

Nama je to značilo da bi za stan od cca 100.000 CHF barem 25-30% trebali imati unaprijed, znači neki stan od 50-ak kvadrata, više za nas dvoje i neku buduću prinovu našoj obitelji ni ne treba. Od prilike smo kroz proteklih par godina toliko i uspjeli uštedjeti, što od plaće, što od nekih poslova sa strane i slično. Na proljeće 2010. godine taj iznos smo gotovo i imali, ali smo htjeli još malo pričekati, no čekanjem je brzo stigla 2011. Kada smo pogledali naš tadašnji postotak željenog iznosa, vidjeli smo da je on zapravo ostao isti. To nam je bilo čudno jer smo nastavili štedjeti istim tempom. Kada smo izračunali da bi unutar jedne godine umjesto kredita od 500.000 kuna imali 620.000 kn kredita, shvatili smo da bi cijela naša višegodišnja štednja “nestala” unutar samo jedne godine. Ostali smo potpuno jadni i razočarani. Naravno, različite ideje prolazile su nam kroz glavu: “pa ne bismo valjda baš uzeli kredit u švicarskim francima, sigurno bi bili euri”, “pa valjda država nešto poduzima u ovakvom slučaju”, “možda da pričekamo još malo”… Ali niti jedna od tih ideja nije nam držala vodu. Čekaj pa koju god valutu da odaberemo, ako nisu kune, može nam se dogoditi isto. Pa zar nema neka valutna klauzula ili takvo nešto, hmm, izgleda da to štiti samo banku, ako smo dobro shvatili… Kada smo pogledali unatrag, što se sve dogodilo kroz 30-tak godina po ekonomskim pitanjima na našim prostorima, zaključili smo da ovakvih problema može biti još tko zna koliko. Kroz te godine promijenile su se države, valute, proizvodnja, ulaganja, vrednovanje rada i sve što ima ikakve veze s malim čovjekom koji samo želi imati krov nad glavom. Tko je prije 30 godina mogao to predvidjeti? Stavili smo se u poziciju kao da je danas 1982., a znajući budućnost, sigurni smo bili da kredit na idućih 30 godina nije opcija ni za razmatranje.

Nećemo vam direktno reći kolike plaće imamo da bismo živjeli ovakav život, ali ako znate kolika su prosječna primanja u Zagrebu, naša plaća je unutar tog prosjeka. Pa razmislite, bi li drugačijim upravljanjem svojim novcem mogli i vi ostvariti svoje želje? Kako sumnjamo da ćemo ikada trebati neku banku za sponzora, možemo vam reći ono što vam niti jedan bankar neće reći: ukidanje kreditne kartice je automatsko povećanje plaće za bar desetak posto, a uz malo strpljenja, tj. štednje napravit ćete svoj vlastitu “kreditnu” bankicu samo za sebe. Vlastita banka vas nikada neće obvezati na ovršnu isplatu ako koji mjesec ne uspijete vratiti “kredit”, a time ćete i postati slobodni. Ako netko misli da je danas slobodan, a ima kredit u nekoj banci, jako se gadno vara. Dok imate kredit u banci, teško je promijeniti posao, nemate hrabrosti dati otkaz ako vas netko ugnjetava ili jednostavno ako želite promijeniti posao itd.

Neko realno objašnjenje što bi itko “normalan” trebao napraviti da se domogne stana nismo uspijeli naći, a ljeto je bilo sve bliže i naš budžet za zezanciju nas je na drugu stranu sve više “svrbio”.

Odlučilo smo se probati potpuno suprotno od onog što smo godinama podrazumijevali “normalnim” i onog što je društvo očekivalo od nas. Naša ušteđevina bi nas mogla gurnuti dosta daleko na putu po svijetu. S ovim smo mogli vidjeti toliko toga o čemu nismo ni razmišljali kao ostvarivoj mogućnosti, a sada je to u samo jednoj misli koja nam je proletjela kroz glavu, postalo moguće, realno i ostvarivo. Na prvi pogled, ta misao je bila pomalo nesvakidašnja, mislili smo da je to samo šala, ali nakon par dana, zaključili smo da je upravo to, to. Kada smo došli do tog trenutka, prestala su sva razmišljanja o stanu. Od jednom, osjećali smo se toliko slobodno. Krenuli smo tražiti načine za prijevoz motora preko oceana, što ponijeti od kamping opreme, koji alat nam treba za popravljanje motore, a sve ostalo, lako ćemo već po putu. Prijašnje želje i ciljeve zamijenili smo drugom stvarnošću i nije nam niti najmanje žao.



Priču Petra i Irene možete pratiti na www.earthonwheels.com ili www.facebook.com/earthonwheels

Komentari (6)
Pogledajte sve

uštedjeli ste u par godina 100.000 CHF ? Dajte me nemojte zajebavati !

@VasIsusK

To je strasno. Ti sada otplacujes kredit 2350 eura po kvadratu, a stan mozes mozda prodati po 1300 eura. U Hrvatskoj 100% rizika ide na klijenta, a nista na banku.

Amiricki sustav i forclosure proces je puno pravedniji jer se gubitak dijeli izmedju banke i klijenta. US banke su pretprijele masovne gubitke zbog pada cijena nekretnina dok su Hrvatske banke usprkos kolapsu trzista nekretnina ostale vrlo profitabilne.

Medutim to su socijalno neosjetljivi amerikanci, Goldman Sachs rules the world, neo-liberalna ekonomija i tako to. Bolje je da narod bude zrva Sanaderovih, Bandicevih i Cacicevih eksperimenata u najsocijalnijij zemlji na svijetu, nego da se preslika model koji je puno pravedniji i koji puno ravnomjernije rasporedjuje rizike i gubitke izmedju obje strane.

jasno twix, potrudio si se napisat, ono kaj i sam mislim

Kad sam uzeo kredit za stan (CHF) bio je vrijedio 600.000 u glavnici. Danas vrijedi oko 800.000. Stan ima 45 kvadrata. Mislim da vam ne moram dalje objasnjavati da mi je rent bio bolja opcija (jer bi sad samo izasao i bok – a od banke ne mogu tek tako). Nemojte kupovati stanove na kredit – to je u Hrvatskoj jako losa opcija jer banka ulazi u deal samo kada ima 0% rizika. To nije fer deal – jer svaki business mora imati neku stopu riziku – kod nas bankarenje uz hipoteki i zapljenu place + polog od 30% i policu zivnotnog osiguranja = nema nikakvog rizika. TO je za njih totalne bezrizicno ulaganje. Cim se otvori trziste EU treba kredite uzimati izvan Hrvatske jer kod nas je novac preskup.

New Report

Close