Koliko je vašu optiku promijenilo sudjelovanje u njegovim pripremama?
- Ovakva iskustva šire vizuru ekonomskog prostora u kontekstu složenih recesijskih uvjeta, jačanja društvenih konflikata te smanjenog prostora za politički dijalog. Dobar dio kolega koji se bavi tim pitanjima akademski ili nije u izravnom procesu nema punu predodžbu ograničenja u prostoru politike, gdje se može aplicirati samo onaj dio ekonomije koji je u okvirima dogovorenog kroz politički dijalog.
Kako opisati ishod rebalansa?
To je ponajprije rebalans koji spušta deficit ispod tri posto BDP-a. Time se otvara mogućnost još jednog izlaska na međunarodno tržište po nešto značajniju svotu novca. U koordinaciji s monetarnom politikom to će vrlo vjerojatno osigurati dostatnu likvidnost za prebroditi 2009. bez većih dodatnih udara na pad gospodarstva i potrebu obraćanja MMF-u. Trenutno je bilo najvažnije osigurati likvidnost na prihodnoj strani, a što se tiče rashodne, reforme će se vidjeti u konturama proračuna 2010. Ali sve reforme privremeno stvaraju trošak pa je u kratkom roku nemoguće očekivati značajnije smanjenje izdataka. Ovakav rebalans je izbor manjeg zla, jer alternativa je bila još veća neizvjesnost, prijevremeni izbori, blokiranje svih procesa na 6 mjeseci, nemogućnost završetka pregovora s EU u 2010. te gotovo sigurno MMF.
Što znači značajnija svota novca po koju će se ići vani?
- U svakom slučaju veća od prikupljene posljednjim izdanjem euroobveznica (750 milijuna eura, op.a.). Dijelom je to zato što već u veljači 2010. dospijeva međunarodna obveznica od 500 milijuna eura.
Rana jesen, azijsko tržište?
- Vjerojatno. Konkretnije odgovore treba tražiti u Ministarstvu financija.
Reakcije na rebalans izazvane su i najavama oštrih rezova.
- Iako su najčešće primjedbe da je većina prilagodbe napravljena na prihodnoj strani, dobar dio se događa na rashodnoj, mada ne i računovodstveno. Smanjenja do kojih će doći u javnom sektoru zbog kriznog nameta su gotovo ekvivalentna smanjenju osnovice zaposlenika čije plaće dobrim dijelom jesu iznad 6 ili barem u rasponu od 3 do 6 tisuća kuna. Isto vrijedi i za državna poduzeća, čime se dobiva posredan fiskalni efekt tog poreza. Drugi način značio bi prijetnju 250.000 tužbi zbog raskidanja kolektivnog ugovora. Takvih iskustava već imamo; još unazad godinu dana rješavale su se isplate po tužbama za neisplaćene božićnice iz 2001.
Taj je porez bio kompromis sa socijalnim partnerima, a na kraju su i oni počeli migoljiti?
- I prema praksi drugih zemalja, taj porez zbog tehničke složenosti dovodi do određenih problema. Iako ta ideja ima i primamljivu pozadinu demagoške naravi, poput ‘oporezujmo bogate’, na kraju je moraju braniti samo dvije osobe - premijer(ka) i ministar fiancija. Kad socijalni i politički partneri shvate da takav porez strašno troši politički kapital nerijetko izmiču od njegova tereta. No, prilikom donošenja rebalansa bilo je i iracionalnih izmicanja, poput predstavnika umirovljenika. Ako je tko prošao zaštićen kroz sustav kriznog poreza, to su umirovljenici, osim onih s povlaštenim mirovinama. Čak i pitanje odgode usklađivanja mirovina 2010. neće biti značajno jer nominalne plaće ionako padaju.
Nije li i politički elegantniji izbor PDV, indirektni porezi?
- PDV troši manje političkog kapitala. Moje su sugestije i išle u smjeru stope PDV-a od 24 posto, i to prije rebalansa. Ideja je bila da se krene prema PDV-u i smanjenju rashoda uz povećanje socijalnih transfera najugroženijima. Jer, PDV je vrlo regresivan po učinku i dizanjem stope najlošije prođu najsiromašniji. To je istodobno najlakši način punjenja proračuna i za politiku je relativno bezbolan. Krizni porez je neugodan, izravan po karakteru, i u većini je zemalja bio gotovo na granici političkog samoubojstva za vladajuće.
Što ako krizni porez padne na Ustavnom sudu?
Ako bi se to dogodilo, vjerojatno će se izlaz opet potražiti u PDV-u od 24 posto. Vjerujem ipak da neće jer nije ni u drugim zemljama.
Što su njegovi plusevi?
On može stvoriti osnovicu za neku vrstu zajedničkog napora da se u društvu prevlada kriza. Važno je i što brzo osigurava prihode, a kako je u nas zamišljen, najmanje zapravo pogađa najsiromašnije. Usto, dovest će i do određene regionalne solidarnosti jer će u njemu značajnije participirati gradovi i/li područja s iznadprosječnim dohocima. Nesrećom, ili slijedom političkih prilika, stvorena je potpuno pogrešna slika. Kod dijela socijalnih partnera kasnije su se pojavile i manipulacije kojima su pokušali izbjeći bilo kakvu odgovornost, dok su je neki koalicijski partneri pokušali amortizirati predlaganjem novih poreza na kapital da bi ojačali svoj položaj i tanak politički kapital.
Kod poreza na dividendu nije to ispao samo pokušaj. Nije li čudno da npr. predstavnici manjina oblikuju politiku oporezivanja kapitala?
Nije uobičajeno da se rasprava o tako važnim političkim i ekonomskim temama inicira i događa od manjih stranaka. U našim uvjetima to je bilo uvjetovanje ostanka u koaliciji. Nadam se samo da prema kraju godine to neće prijeći granice rasprava o terminima raspodjele i preraspodjele iz ‘dobrih starih vremena’.
Ispada da su poslodavci imali najviše sluha za situaciju?
- Valja priznati da su se poslodavci postavili veoma konstruktivno shvaćajući da Vlada ima problema s rashodima, ali da kratkoročno ima još većih problema s prihodima, s likvidnošću i ispunjavanjem tekućih obveza. Sigurno je, međutim, da će se njihovo razumijevanje iscrpiti i okrenuti u otvorenu kritiku ako se krajem godine još jače krene s pritiscima oporezivanja kapitala i stvaranje ambijenta u kojem bi bio otežan priljev kapitala ili se destimulirala štednja. Ono što je Hrvatsku spasilo od financijskog udara upravo su dobro kapitaliziran bankarski sustav i visoka razina depozita građanau bankama.
Je li Hrvatska osuđena na skupo održavanje koalicija?
Povećanje subvencija za poljoprivredu npr. poništilo je veći dio rezova pri rebalansu?
- Bojim se da bi prijevremeni izbori ponovili istu ili vrlo sličnu sliku, s istim problemima i ograničenjima, od poljoprivrednih subvencija do intervencija u sustavu mirovina. Hrvatska struktura Sabora jednostavno je takva da ima 10-ak uvjetovanih, gotovo ucjenjivačkih pozicija. Tu se ništa bitnije ne može promijeniti osim u slučaju da imate ili tehničku vladu ili koalicijudviju najjačih stranaka.
Kolika je fiskalna prilagodba ostvarena rebalansima2009?
- To je sad teško reći jer su u prijašnjim rebalansima pojedine pozicije prihoda bile precijenjene, ali to bi se vidjelo tek na kraju godine. Isto tako neke preuzete obveze, poput onih mljekarima i ratarima, nisu bile uključene u prijašnje proračune. Okvirno se može reći da je prvotni proračun vodio prema deficitu od oko 5 posto BDP-a, ako ne i više. Sada imamo 2,9, što znači da je ukupna prilagodba države kroz rebalanse bila nešto veća od 2 posto BDP-a ili oko 7 milijardi kuna. Kad se tome dodaju očekivani efekti kriznoga poreza i zahtjeva za smanjenjem osnovice za 10-ak posto u javnim poduzećima, vjerojatno se za kompletnu državu i sustav javnih poduzeća može govoriti o blizu desetak milijardi. To uopće nije malo, gotovo 2,7- 2,8 posto BDP-a. Napraviti to nije lako, pogotovo u kriznim godinama. Kad se konsolidira javni sektor u širem smislu, deficit će biti negdje 3,3-3,5 posto BDP-a. To je, ponavljam, jedna od manjih razina koje imaju tranzicijske zemlje članice EU, pa i značajnije stare članice.
Članice si to mogu priuštiti. Koliko nas stoji nečlanstvo kroz premiju na rizik zemlje?
- Slovenija, primjerice, ima pad BDP-a oko 8,5 posto, deficit proračuna oko 5,2 posto, razinu inoduga duga veću nego Hrvatska. Ali ona je u EU, uvela je euro i na međunarodnom tržištu zadužuje se 1,5 do 1,8 postotnih poena jeftinije. Ugrubo, na 40 milijardi eura ukupnog inoduga za nas to znači oko 600 milijuna eura godišnje više cijene ili oko 4,5 milijarde kuna. Posljednji rebalans za ovu, kao i za sljedeću godinu, u smislu smanjenja deficita neće dosegnuti taj iznos. Zato bi oni koji razmišljaju da će EU doći ovako ili onako, kad-tad, mogli razmisliti i koliko se godišnje može uštedjeti na dječjim doplacima, automobilima, porodiljnim naknadama.
Bivši je premijer igrao na kartu EU, ali su zanemarene reforme.
- Problem je što ih se nakupilo mnogo, a trenutak suočavanja koincidirao je s financijskom krizom, novim zastojem Eupregovora i povećanjem otpora socijalnih partnera prema reformskim ili nepopularnim mjerama. Premijerka Kosor u šest je dana donijela zapravo više nepopularnih a nužnih ekonomskih poteza nego Sanader u šest godina. Vjerujem da fiskalni potezi objedinjeni u rebalansu daju dobre izglede za stabiliziranje javnih financija i da će Hrvatska 2010. završiti pregovore s EU.
Dakle, ne vjerujete u četvrti rebalans?
- Četvrtog rebalansa neće biti, to je sasvim izvjesno, osim eventualno tehničkog rebalansa na kraju godine, zbog drugačijeg načina financiranja.
Što se dogodine može očekivati na rashodnoj strani?
- U proračunu za 2010. deficit javnog sektora trebao bi biti ispod dva posto BDP-a što je jasna
putanja nastavka konsolidiranja javnih financija. Rezovi su mogući i realno ih je očekivati na investicijama, kao i na kategoriji povlaštenih mirovina. Usto, otvorit će se ponovno i dijalog s javnim sektorom nakon što se krajem rujna aktivira klauzula pada BDP-a više od 5 posto kroz dva uzastopna kvartala. Što se tiče ostalih pozicija, poljoprivreda je definirana koalicijskim dogovorom partnera, dok će npr. u brodogradnji biti smanjenja subvencija i potpora ali će istodobno biti aktiviranja dijela jamstava. To znači da će ušteda u tom dijelu biti mala tijekom same 2010. I kod ostalih reformi koje se namjeravaju otvoriti sličan je problem. Primjerice, za pripreme reforme ustroja i broja jedinica lokalne uprave treba godina dana, ona podrazumijeva nove lokalne izbore i trošak od 200 milijuna kuna, a nakon svega ponovno program zbrinjavanja ljudi, odnosno trošak. Ukratko, da danas krenete u taj proces možda biste ga zgotovili do kraja ovog mandata, a možda i ne.
Hoće li iduća godina biti imalo lakša od ove?
- Najteže razdoblje bit će od studenog do kraja ožujka. Uspije li ova vlada donijeti proračun za 2010., uz sve što je napravila ove godine, negdje u travnju bi se moglo osjetiti olakšanje, kako na tržištu rada tako i u plaćanjima, oporavku međunarodne trgovine, a time i prihoda u državnom proračunu. U 2010. trebao bi se dogoditi blagi rast gospodarstva. Sad je, međutim, vrijeme za održavanje stabilnosti sustava javnih financija.
Hrvatskoj bi dobro došao zakon o fiskalnoj odgovornosti
Nemamo tehničku vladu, a ni veliku koaliciju. Ima li neko treće rješenje?
Ako su koalicijske vlade strukturirane kako jesu, Hrvatskoj bi dobro došao Zakon o fiskalnoj odgovornosti. On podrazumijeva da se, neovisno o tome tko je na vlasti, ograniči razina deficita kroz, recimo, sljedećih 10 godina i da se zakonski ne može donijeti proračun s deficitom iznad zadane granice. Formira se stručno tijelo koje prati i kvartalno izvješćuje o izvršenju proračuna, a procijeni li se pritom da deficit ide preko limita automatski se pokreće procedura za smanjenje izdataka
I bez tog zakona Vlada trenutno ima pune ruke posla.
U iduća dva mjeseca pred njom je nekoliko važnih poslova rezultat kojih bi trebalo biti poboljšanje opće likvidnosti. Jedan od prvih je pravilnik za krizni porez, zbog čije složenosti treba preduhitriti moguće zamke u primjeni. Za proračun i opće stanje likvidnosti važno je i to što bi Ina, koja ima značajna dospjela dugovanja državi, trebala idući mjesec napokon realizirati novi kreditni aranžman. Pred Vladom su i pripreme za novo zaduženje. Konačno, važan je posao čeka i vezano i uz privatizaciju brodogradilišta za koja treba razmotriti rezervnu varijantu.
Što je plan B?
Treba vidjeti što se može napraviti u koordinaciji s domaćim konzorcijem ako ne bude kvalitetne ponude stranih ponuditelja za pojedina brodogradilišta.