Jalove sankcije i nafta
Kako god bilo, jasno krši obveze Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, kako je ustanovila Međunarodna agencija za atomsku energiju, koja je zadužena za praćenje sporazuma. Zbog dugotrajna kršenja sporazuma Iran je destabilizirao cijeli Bliski istok, što će ozbiljno utjecati na globalnu sigurnost. Iako bi iransku vladu mogli odgovoriti od uporabe nuklearnoga oružja, cijena nuklearnog Irana mogla bi utjecati na regionalnu utrku u naoružanju - na nuklearnu Saudijsku Arabiju, iza koje bi mogli uslijediti Turska i Egipat. Nuklearno oružje i sirovine u regiji koja je ionako osjetljiva i nasilna a određuje cijenu nafte na globalnoj razini naznake su zastrašujućega scenarija. Tržište je već reagiralo na tu napetost, pa je kupoprodaja nafte dosegnula najviše cijene u proteklih osam mjeseci. Primirivanje Irana sankcijama koje se stalno povećavaju nije dovelo do rezultata. Unatoč sve čvršćoj ekonomskoj omči - SAD je nametnuo sankcije svim tvrtkama koje posluju sa središnjom iranskom bankom, a Europska unija planira do kraja siječnja nametnuti sankcije na izvoz iranske nafte - većina stručnjaka za nuklearno naoružanje procjenjuje da je Iran vrlo blizu obogaćivanju dovoljne količine urana da sastavi bombu. No, kako će inače SAD, EU i Ujedinjeni narodi dati do znanja da "međunarodna zajednica" stoji iza onoga što kaže? Da sad omekšaju pristup, izgubili bi sav kredibilitet, ne samo u odnosu s Iranom već i bilo kojom drugom zemljom koja razmišlja o razvoju nuklearnoga programa.
Logika je dovoljno jaka, osim što prema trenutačnom stanju stvari iranskoj vladi preostaje javno se povući, što neće učiniti, ili pojačati provokacije. Na kraju krajeva, koja vlada želi da svi misle da se "ustrtarila"? A u tom slučaju zakonodavcima na objema stranama prijete domaći protivnici koji su i te kako spremni skočiti na najmanji znak slabosti. Mitt Romney, glavni predsjednički kandidat američke Republikanske stranke na ovogodišnjim izborima, na nedavno je održanoj debati rekao: "Ako me izaberete za predsjednika, Iran neće imati nuklearnog oružja". Njegov glavni protivnik Rick Santorum izjavio je za NBC News da će "narediti zračne napade ako postane jasno da Iran razvija nuklearno oružje". Ovo, dakle, nije vrijeme da predsjednik Barack Obama bude kolebljiv. U iransku je politiku znatno teže prodrijeti. U borbi za moć, koju vode predsjednik Mahmud Ahmadinedžad i vrhovni vjerski vođa Ali Hamnei, vjerojatnije je da će jedan drugoga poraziti nego da će predložiti ustupke Zapadu. Štoviše, mnogi iranski analitičari ističu da su Hamnei i njegov bliski krug uvjereni u to da SAD želi da dođe do promjene režima te da je to voljan postići silom. Stoga bi ispitivanja oružja, prijetnje zatvaranjem Hormuškoga tjesnaca i najave da će nuklearni program napredovati trebalo protumačiti kao pokušaj odvraćanja, a ne provokacije. Što Zapad javnije bude prijetio Iranu, iranski će vođe dijelu stanovnika Ameriku lakše predstaviti kao Sotonu, i to onom dijelu koji je donedavno bio sklon prijateljstvu sa SAD-om. Krajnji je cilj Iran spriječiti da odjuri niz cestu i sudari se.
Pomoć Brazila i Turske
Vrijeme je da hladne glave iznesu strategiju koja će Iran navesti da odustane od razvoja nuklearnog oružja. Glavni bi igrači u tome bili Brazil i Turska, čije su vlade s Iranom u svibnju 2011. dogovorile razmjenu u vrlo nepovoljnom trenutku: dogovor je, naime, bio da Iran Turskoj ustupi 1200 kilograma niskoobogaćenoga urana u zamjenu za 1200 kilograma srednjeobogaćenog urana za medicinska istraživanja u reaktoru u Teheranu. Dogovor je brzo propao, no mogli bi ponovno pokušati ostvariti ga. Uvjeti su u Turskoj već ispunjeni: 6. siječnja Turska je najavila da će biti domaćin nuklearnih pregovora između Irana te skupine 5+1 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Njemačke). Novi bi dogovor vjerojatno nadrastao razmjenu koja je predložena u svibnju 2011., no postoje i druge mogućnosti. U jednadžbu bi se, primjerice, mogli uključiti Egipat i Katar i dovesti UN kao štit za planiranu regionalnu banku nuklearnoga goriva, u koju bi Iran prvi mogao uložiti. Ako se dovedu Južna Koreja (glavni potrošač iranske nafte) i Rusija, može se već razmišljati o globalnoj banci goriva. Treba osigurati i da se sve zemlje u regiji pridržavaju temeljnih pravila o slobodi plovidbe kako bi i same mogle tražiti svoja prava. Ondje gdje postoji politička volja da se drugoj strani otvori dovoljno prostora za sporazum mogu se naći kreativna rješenja. Diplomati, međutim, znaju da je rat ponekad poželjniji od poniženja, a upravo je zato očuvanje obraza jednako važno kao prijeteća sila i upravo bi se zato druge zemlje trebale uključiti i otvoriti prostor da obje strane izbjegnu izravni sudar.
© Project Syndicate, 2012.
Anne-Marie Slaughter, bivša je voditeljica odjela za planiranje politike u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a (2009.-2011.) te profesorica politike i međunarodnih odnosa na Sveučilištu Princeton