Ivica Mudrinić (PXL)
Vlada je nedavno objavila 'Smjernice za izradu proračuna i makroekonomske projekcije' koje predviđaju gospodarski rast u 2012. od 0,8 posto, u 2013. od 1, 5 posto te u 2014. 2,5 posto BDP-a, a istodobno je najavila i smanjenje proračunskih izdataka za 4,6 milijardi kuna. Jeste li zadovoljni time i planiranim skromnim rastom BDP-a?
Smjer je ispravan, ali teško je očekivati bitnije pomake u ovoj godini. Prvi je zadatak osigurati kreditni rejting, što podrazumijeva smanjenje javne potrošnje, nažalost i povećanje PDV-a, što će negativno utjecati na BDP. Imajući na umu poteškoće u eurozoni, smjernice za proračun 2012. predstavljaju moguće u danim okolnostima. Za pohvalu je već i to što smo dobili Vladu koja teži bitnom smanjenju deficita i smanjenju javne potrošnje. Rekao bih da je to nužan iako ne i dovoljan uvjet za zaokret. Dovoljan uvjet, dakle ono što nedostaje jest program reformi javnog sektora, posebno javne administracije i javnih poduzeća, kao i mjere za poticanje investicija te micanje barijera za strane investicije. Nažalost, uza sva upozorenja, uza sve prijedloge koji su dani, sve dosadašnje Vlade su propustile prilike u prijašnjim godinama provesti reforme i stvoriti povoljne uvjete za investicije i razvoj. Štoviše, naslušali smo se tvrdnji da recesije uopće nema. Danas smo prisiljeni platiti višestruku cijenu prijašnjih propusta.
Kako komentirate Vladine najave prodaje Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke?
Uloga je države u prvom redu u reguliranju tržišta, a ne u konkuriranju privatnom kapitalu, pa su ove najave ohrabrujuće upravo zato što najveće rezerve efikasnosti ne leže u proračunu, već u šire definiranom javnom sektoru. Načelo da se može privatizirati sve što je izloženo djelovanju otvorenog tržišta na kojem dominiraju privatni investitori zdravo je načelo. CO, kao i druge kompanije u državnom vlasništvu doživjele su eroziju u posljednjih 10-15 godina otkako posluju na tržištu s privatnom konkurencijom. HT, koji je devedesetih bio u državnom vlasništvu i u sličnoj poziciji kao npr. CO, nije doživio sličnu eroziju zato što je kao privatna kompanija bio prisiljen odgovoriti na izazove otvaranja tržišta. U realizaciji promjene vlasničke strukture spomenutih financijskih kompanija treba voditi računa o dva kriterija. Prvo, privatizacija nije sama sebi svrhom. Drugo, nije joj jedina svrha punjenje proračuna. Privatizacija mora povećati efikasnost tih kompanija i poboljšati funkcioniranje tržišta na kojima se posluje. To znači da treba ići od slučaja do slučaja i kombinirati različite metode privatizacije. Struka treba imati zadnju riječ kada je riječ o odabiru metode vlasničke promjene, a politika mora osigurati da knjiga ne ostane na dva slova.
Zadiranjem u porezni sustav povećan je PDV na 25 posto te ponovno uveden poseban porez telekom operaterima, kako je objašnjeno, kao pritisak na povećanje njihove investicijske aktivnosti. Jeste li očekivali ovakvu poreznu politiku i koliko je takav pristup svrsishodan, osobito uz najave uvođenja poreza na imovinu i dividendu od 12 posto?
Ne, kad je u pitanju poseban porez na pokretne komunikacije, nisam očekivao ovakav potez. Što se PDV-a tiče, mogu razumjeti da Vlada to čini u kontekstu prijetnje pada kreditnog rejtinga i radi nužnog očuvanja stabilnosti javnih financija. Povećanjem PDV-a možemo očekivati negativan utjecaj na ukupnu potrošnju, pa time i na smanjenje BDP-a. Međutim, ako je to cijena koju treba platiti da sačuvamo financijsku stabilnost i stvorimo pretpostavke za pad kamatnih stopa, onda je to svakako manje zlo. Što se posebnog poreza tiče, nedvojbeno je da će umanjiti investicijski potencijal telekom operatera i prouzročiti negativan utjecaj na naše kooperante. Porez smanjuje naš bruto prihod, a time i raspoloživa sredstva za ulaganja. Alternativa koja bi mogla potaknuti razvoj i investiranje je aktiviranje zasad neiskorištenih TV kanala koje smo napustili prelaskom na digitalno emitiranje i omogućavanje planiranja i investiranja u tzv. LTE – četvrtu generaciju mobilnih komunikacija – čime bismo zadovoljili fiskalne ciljeve, ali u isto vrijeme omogućili ulaganja u budućnost. Gotovo je svima jasno da izlaska iz krize nema bez novih investicija, osobito privatnog sektora, i privlačenja novih stranih ulaganja. Nakon prvih mjesec-dva nove vlade jeste li optimist? Što je učinjeno dobro, a što loše? Što bi trebalo promijeniti da bi se promijenila investicijska i protupoduzetnička klima koja je prisutna u društvu? Među najavljenim mjerama ohrabruje smanjenje stope doprinosa za zdravstvo, poticaji za zapošljavanje i razvoj poduzetništva, težnja fiskalnoj konsolidaciji i smanjenje nelikvidnosti. Međutim, za sada nedostaju cjelovite mjere restrukturiranja javnog sektora i javne administracije te mjere za poticanje privatnih investicija, i domaćih i stranih.
Možemo li iz krize bez MMF-a?
Ako ne budemo dosljedni u provedbi mjera, ako napravimo previše kompromisa i ako ne provedemo duboke reforme u javnom sektoru, onda će MMF u nekom trenutku biti nužan kako bismo izbjegli financijsku krizu i osigurali podnošljivu cijenu kapitala. Ako poduzmemo sve što je potrebno, a što možemo napraviti i sami, pitanje je samo hoćemo li, onda nam MMF neće trebati.
Hrvatska bi 2013. trebala postati 28. članica Europske unije. Što dotad treba učiniti da bi hrvatsko gospodarstvo podiglo razinu konkurentnosti?
Nedvojbeno je da je Unija nama jedina opcija. Za puno članstvo potrebno je biti spreman. Potrebno je osigurati konkurentno gospodarstvo barem u nekoliko sektora. U suprotnome otvaramo vlastito tržište uvozu, dok sami nismo sposobni povećati izvoz, a upravo je povećanje izvoza put kojim bi ulazak u EU trebao donijeti najveće koristi našem gospodarstvu. Dakle, ostalo je malo vremena u kojem se moramo pripremiti i osigurati spremnost za igru u prvoj EU-ligi, a za sada smo jedva drugoligaši. Svijest o tome trebala bi prožimati ne samo javni nego i privatni sektor. Nedvojbeno jest da je javni sektor naš najveći problem i prepreka rastu konkurentnosti, no svaki veći privatni poduzetnik morao bi imati strategiju kako preživjeti i proširiti poslovanje na otvorenom tržištu EU. Treba imati na umu i da ulaskom u EU nestaju barijere za odlazak naših najnaprednijih stručnjaka, što bi moglo predstavljati najveću prijetnju. Ako ne reformiramo zdravstvo, na primjer, i ne osiguramo dostatan standard za naše liječnike, ne možemo očekivati da ćemo zadržati najnaprednije mlade specijaliste.
HT je bivša vlast onemogućavala u većem investicijskom ciklusu, nova vas na neki način ucjenjuje porezima. Je li to ispravan put?
U proteklih nekoliko godina propustili smo – zbog nepriznavanja regulatora da investicije moraju imati razuman povrat – priliku za investiranje u naprednu optičku infrastrukturu. Mislim da smo, kolektivno, učinili strateški propust jer to je nešto što se ne može lako nadoknaditi. Sada je važno utvrditi jasnu strategiju za telekom sektor, uključivši i razvoj optičke, širokopojasne infrastrukture, i podesiti regulatorni okvir u skladu s takvom strategijom. Hrvatsko društvo i gospodarstvo ne može konkurirati drugim članicama Unije ako ne osigura razvoj ove iznimno važne infrastrukture i pratećih servisa i sadržaja. Porez nikako ne treba tumačiti kao “ucjenu”. Ako potakne dijalog i koordinaciju i na kraju bude ukinut u uvjetima povećanih ulaganja, svi ćemo biti na dobitku. Mislim da postoje dobre šanse za takav ishod.
HT ponovno najavljuje smanjenje broja zaposlenih, prethodno je to učinio Vipnet. Što treba učiniti da se trend preokrene?
Smanjivanje broja zaposlenih u telekom sektoru je prisutno u cijelom svijetu. To je rezultat investiranja u napredne platforme i automatizaciju, što omogućuje kvalitetnije usluge, niže jedinične cijene za korisnike, ali i manji broj ljudi koji upravljaju i održavaju sustav. Takav se trend ne može preokrenuti. On je prirodan i zahvaća sve industrije u određenim fazama njihova životna ciklusa. Jedina alternativa je ne investirati u automatizaciju i naprednije procese, no u tom slučaju u kratkom roku zadržavate ljude, a već u srednjem roku kompanija propada jer postaje nekonkurentna i društvo ima golem, najčešće jednokratan gubitak. Ovako se i kompanija i društvo postupno prilagođavaju koristeći pritom metode kojima se može upravljati tako da budu i socijalno i ekonomski podnošljive. Takvi se procesi događaju svakodnevno, u svim zemljama i sektorima. Stoga nije problem u tim prirodnim tržišnim i tehnološkim procesima, nego u tome što se ne otvaraju nova radna mjesta. Na dinamičnom tržištu na kojem se otvaraju radna mjesta sami zaposlenici, samoinicijativno i kontinuirano, traže svoju šansu da vlastite kompetencije provjere u različitim radnim sredinama. Možda više nego ikada prije, zbog loše ekonomske situacije, mnogi ljudi u Hrvatskoj svoje radno mjesto promatraju kao cjeloživotni projekt, koji završava odlaskom u mirovinu, kao što je često bio slučaj u socijalizmu.
Planira li HT nove investicije izvan Hrvatske?
HT kontinuirano promatra mogućnosti investiranja u regiji. Međutim, malo je prilika za akvizicije i investiranja.
Kako komentirate pojavu da se države u susjednim zemljama ponovno okreće telekomunikacijskom sektoru, otkupljujući već privatizirane tvrtke?
Mislim da je riječ o iznimci. Vlada Srbije je kupnjom 20 posto udjela OTE-a u Telekomu Srbije stekla potpunu kontrolu nad tom kompanijom, što bi joj trebalo olakšati planirano nalaženje novog investitora ili novi proces privatizacije, nakon prethodno neuspjela natječaja za prodaju većinskog udjela. Grčki telekom, OTE, nije bio u mogućnosti sudjelovati u daljnjoj privatizaciji jer je opterećen dugom, a na domaćem tržištu se bori s teškom recesijom, stoga je njihova odluka o prodaji udjela u Telekomu Srbije bila logična i očekivana.