Nabava sve više postaje strateška funkcija/PXL
Kako urediti učinkovitije javnu nabavu u kojoj je u posljednjih 10 godina ojačala legislativa i gdje se od 1. siječnja 2012. primjenjuje novi zakon i koja ima Središnji ured za javnu nabavu te kakvi su svjetski trendovi, govorilo se na skupu pod nazivom "Konferencija o nabavi:generator korporativne vrijednosti". Skup u organizaciji Hrvatske udruga nabavne djelatnosti (HUND) i časopisa Lider okupio je u Zagrebu 180 sudionika. Vrijeme je da nabava postane strateška nabava i pokretač tvrtke jer ona je jednako vrijedna prodaji i proizvodnji, poručio je Zlatko Bazianec, direktor globalne konzultantske tvrtke A.T. Kearney u Zagrebu koja već 20 godina provodi istraživanja o izvrsnosti nabave u svijetu. Posljednje istraživanje iz kraja 2011. pokazuje nastavak velike gospodarske nestabilnosti i njezin utjecaj na poslovno okruženje za sve nabavnike. Pokazalo se da i dalje raste korištenje e-nabave u čemu je Hrvatska još slaba i gdje je takva nabava gotovo potpuno zanemarena. Istraživanje upućuje na to da će u budućnosti još više rasti nabave iz niskotroškovnih država. U toj grupi zemalja na prvom mjestu i dalje je Kina, ali rastu i narudžbe u Indiji, Brazilu, Rusiji i Turskoj. Države na zapadu Europe vide one na istoku kao korak do Kine, dok Hrvatskoj taj korak može biti Turska, sve traženija zemlja nabave u regiji, ukazao je Bazianec. Na prekretnici krize on dodaje, nabava je sve više strateška funkcija i očekuje se kako će upravljanje odnosima s dobavljačima donijeti najmanje 40 posto benefita u iduće tri godine.
Ukratko, nabava se i dalje razvija, a nabavni procesi neprestano poboljšavaju, pojednostavljuju, ubrzavaju i automatiziraju. Velike kompanije koje imaju različite divizije odnosno biznise, centralizirale su nabave na najvišoj razini koliko je god to moguće. Na žalost, kaže Bazianec, puno se naših nabavnih referenata bave papirnatim poslovima, a manje traženjem novih dobavljača. Zašto ne otići u Kinu, pita se. Nije sve u zakonu, upozorava Jelavić misleći na važeći hrvatski Zakon o javnoj nabavi. Javni naručitrelji naime mogu pokazati da strogo provode zakon, ali unatoč tome imati neučinkovitu nabavu. Zakon je samo sredstvo u rukama javnih naručitelja i treba mijenjati praksu. Jelavić ukazuje kako je važno prijeći na novu razinu transparentnosti jer su današnja izvješća uglavnom statistička bez pravih pokazatelja učinka ili nepravilnosti. Valja razviti javnonabavne strategije i stvoriti pretpostavke za funkcioniranje nabave prema načelima najbolje prakse. Ukratko, on poručuje kako Vlada ima jedinstvenu priliku osuvremeniti javnonabavnu praksu s naglaskom na povećanje transparentnosti, dobro planiranje i javnonabavne strategije uz njihovu provedbu i kontrolu ugovornih obveza.