Roštilj je bio nedostižan gastrokralj, a pojmovi poput "nouvelle cuisine", "slow food", "fusion" i "sushi" zvučali su sasvim tajanstveno i rabili su ih samo najveći znalci u najprogresivnijim hrvatskim medijima, dok su ostali bili zadovoljni rubrikama običnih recepata. U međuvremenu je cijela nacija poludjela za kuhanjem, pa tako svi misle da znaju što je fina i zdrava prehrana. Zaredali su se TV kuharski šou programi u kojima se - bez obzira je li riječ o kuhanju uživo gastroeksperata poput Ane Ugarković ili o "reality" programima u kojima je na repertoaru uglavnom puretina u umaku od vrhnja - vrti uvijek jedno te isto. Teško je reći odakle je pomama krenula, no sasvim je sigurno da tema kuhanja više nije rezervirana samo za žene (vrhunsko kuhanje se ionako uvijek pripisivalo uglavnom muškarcima), da je već odavno nadrasla ideju jednog od kućnih poslova ("peglati mrzim, ali kuhati volim"), da se vezuje uz zdravlje, užitak i "savoir-vivre", uz zabavu za sebe i druge - u stvarnom životu ili ispred TV ekrana, uz ozbiljan biznis, uz ekologiju... U svakom slučaju, kuhanje je daleko odmaklo od ideje da se moramo prehraniti da bismo (pre)živjeli, ili od teze da zapravo "mama kuha najbolje". No priča o kuhanju probila se u ozbiljnu znanost, a jedan od najzanimljivijih primjera je i knjiga Richarda Wranghama "Pokoravanje vatre: kako nas je kuhanje učinilo ljudima" ("Catching Fire - How Cooking Made Us Human" (Basic Books, 2009.) - koja eksplozivnom hrabrošću iznosi nove evolucijske hipoteze.
Bića vatre
Na temelju čega Wrangham tvrdi da smo ljudska vrsta postali uz vatru, kuhajući hranu? Evidentno je da ljudi nisu opremljeni za ulogu prirodnih grabežljivaca: nemamo ni kljove ni kandže, iznenađujuće je čak i da smo mesožderi jer nismo idealno "konstruirani" za jedenje sirovog mesa. Naše su čeljusti male, zubi slabi, a usta mala. Za neke su upravo te činjenice pravi pledoaje za vegetarijanstvo: trebali bismo, dakle, jesti sirove prirodne proizvode kao što su to davno činili naši preci. Za Wranghama upravo suprotno, dokaz naše ljudskosti je da smo uhvatili vatru i da smo postali "majmuni koji kuhaju, bića vatre". Premda poetskog naslova, knjiga je tvrdi znanstveni esej koji predstavlja ni manje ni više novu teoriju evolucije koju sam autor naziva "kuharskom hipotezom", koju je Darwin propustio vidjeti ili obraditi. Wrangham tvrdi da se Homo erectus, koji se pojavio prije otprilike dva milijuna godina, dogodio upravo zahvaljujući kroćenju vatre i kuhanju naše hrane. "Kuhana hrana ima mnoge divne i nama poznate efekte: bogatiji okus, smanjenu mogućnost kvarenja, a također kuhanje nam omogućava da otvorimo, razrežemo i pripremimo hranu koju sirovu jedva možemo konzumirati. No nijedna od tih prednosti nije toliko važna kao vrlo slabo poznat, a ipak presudan faktor: kuhanje, naime, povećava razinu energije koju naša tijela dobivaju hranom." Dodatna energija dala je, nastavlja autor, prvim kuharima biološke prednosti. Preživljavali su i reproducirali se uspješnije nego prije, njihovi su se geni širili, a tijela biološki odgovorila adaptacijom na kuhanu hranu te su prirodnom selekcijom počela koristiti maksimum prednosti od nove vrsti prehrane. Kuhanjem hrane dogodile su se promjene u anatomiji, fiziologiji, ekologiji, životnom vijeku, psihologiji i društvu. Jednostavno rečeno, autor tvrdi da je jedenje kuhane hrane - bez obzira je li riječ o mesu ili povrću, ili oboma - učinilo probavu lakšom, a naša crijeva manjima. Energija koju smo prije morali trošiti na probavu - od žvakanja do probavljanja sirove hrane - oslobođena je, dopuštajući našem mozgu, koji također treba strahovito puno energije, da raste.
Jedenje vs kuhanje
Toplina koju nam je dala vatra dopustila nam je da smanjimo količinu dlaka na tijelu, a to nam je pak omogućilo da trčimo na dulje pruge i više lovimo, bez rizika da se "pregrijemo". Kako smo prestali jesti na mjestu pronalaska hrane ili lova i počeli se skupljati oko vatre, morali smo se naučiti socijalizirati i naš je temperament postao mirniji. Uostalom, ne radimo li upravo to i danas kada s obitelji ili prijateljima sjednemo i dijelimo obrok? U krajnjoj liniji i najpoznatije religijske slike u povijesti, poput Svadbe u Kani ili Posljednje večere, vezane su uz zajednički obrok. Kuhanje je donijelo još prednosti našim ljudskim precima. Autor tvrdi da nam je zaštita koju smo dobili vatrom omogućila da noću spavamo na zemlji, čime smo izgubili svoje sposobnosti penjanja, a žene su počele kuhati za muškarce koji su sve više vremena počeli provoditi u potrazi za mesom i medom. No ipak sve ovo zvuči dosta poznato - u čemu je novost? Autor nas uvjerava da je doista riječ o novoj hipotezi jer Darwin i mnogi drugi antropolozi, uključujući Claudea Levi-Straussa, nisu obraćali pažnju na kuhanje smatrajući da ljudi mogu sasvim fino preživjeti i bez kuhane hrane. Upravo je u tom aspektu Wranghamova snaga: autor nam donosi rezultate ozbiljnih studija provedenih među današnjim pripadnicima pokreta za prehranu sirovom hranom koji je naročito snažan u Njemačkoj. Nekoliko je ozbiljnih studija dalo iste rezultate: sirova hrana ne može osigurati dovoljno energije za naša tijela, a u jednom je istraživanju 50 posto žena na takvoj prehrani izgubilo menstruaciju. Wrangham smatra da ta istraživanja zapravo dokazuju da je nemoguće da su naši ljudski preci mogli preživjeti i uspješno se razmnožavati na isključivo sirovoj prehrani. Uostalom čak je i Thor Heyerdal, koji je na splavi plovio Tihim oceanom, uzeo sa sobom malo kuhalo, a Alexander Selkirk, model za Robinsona Crusoea, palio je vatru i kuhao na njoj. Wrangham kaže: "Jedenje mesa imalo je manje utjecaja na naša tijela od kuhane hrane. Čak i vegetarijanci kuhaju, mi smo kuhari više nego mesožderi."
Popularna antropologija
Autor Richard Wrangham (1948.) britanski je biološki antropolog koji se cijelu karijeru bavio primatima, a danas predaje biološku antropologiju na Harvardu. Njegova je istraživačka grupa dio novog odjela za humanu evolucionarnu biologiju na ovom najprestižnijem svjetskom sveučilištu. Wrangham je sudirektor projekta o čimpanzama, koji je nastao nakon dugogodišnjeg istraživanja čimpanzi u nacionalnom parku Kibale u Ugandi. Njegovo istraživanje kulminira u studiji ljudske evolucije u okviru koje izvlači zaključke na temelju proučavanja ponašanja majmuna. Legendarna Jane Goodall, koja se također bavila čimpanzama, bila je jedna od Wranghamovih profesorica za vrijeme njegova studija, a autor se družio i pomagao Diane Fossey u osnivanju njezine neprofitne fondacije za proučavanje i spašavanje gorila. Kako bi sve bilo u skladu s najnovijim modnim diktatom, Wranghamova knjiga probila se u popularnu sferu tek kada je Nigella Lawson, slavna britanska gastroautorica i TV kuharska zvijezda, izjavila da je riječ o apsolutno fascinantnoj knjizi.
A što ova nova evolucijska teorija govori o ženama?
I na ovom skliskom terenu autor ne bježi od provokativnosti. Kuhanje je bilo, smatra Wrangham, dosta pogubno za žensku rodnu ulogu jer je žene - kao kuharice - učinilo ranjivijima u odnosu prema muškarcima i njihovu autoritetu. "Potreba za kuhanom hranom stvara mogućnosti za suradnju, ali isto tako izlaže kuhara/icu prema muškoj eksploataciji. Kuhanje, naime, oduzima vrijeme i energiju, pa se kuharice ne mogu lako štititi od gladnih muškaraca bez svoje hrane... Ukratko, žene postaju 'kućanice' i počinju trebati mušku zaštitu. I zato je brak, ili kako ga Wrangham 'mafijaški' imenuje "primitivnim zaštitnim reketom", bio jedna od mogućih solucija. Autor nedvosmisleno pokazuje svoje žaljenje nad činjenicom da je kuhanje bila još jedna od zamki u koju je žena upala i tisućama godina ostala u podređenom položaju u kulturi u kojoj dominiraju muškarci. Promjene su spore i tek se odnedavno javno smatra da su muškarci koji kuhaju vrlo seksi. A k tome ako odlično kuhaju - svaka razumna žena zatočit će ih u bračnu zajednicu i štititi do kraja života.