Hrvatska se na smanjenje potrošnje i deficita obvezala još donošenjem Zakona o fiskalnoj odgovornosti, a cinici će se prisjetiti kako upravo Milanović i SDP nisu podržali donošenje tog zakona u Saboru. To je, međutim, bilo u oporbenim vremenima, kad se takva oponiranja mogu pripisati parlamentarnom folkloru. Istina je, doduše, da je i u programu Kukuriku koalicije (dakle, još donedavno) odnos prema pitanju fiskalnog deficita bio znatno drukčiji. No, i predizborno je razdoblje specifično i očito ne treba baš doslovce shvaćati sve što se govori i obećava. Kako god bilo, fiskalnim paktom zemlje EU koje ga potpisuju obvezuju se na vođenje uravnotežene proračunske politike, zaustavljanje rasta dugova i njihovo postupno smanjivanje. Prema usvojenim pravilima, strukturni proračunski manjak ne bi smio prelaziti 0,5 posto BDP-a, a javni dug 60 posto BDP-a, s tim da se u oba slučaja predviđa i dinamika prilagodbe kod zemalja koje su izvan tih okvira. Hrvatska je, poput niza tranzicijskih zemalja EU, a za razliku od većine starih članica eurozone, i danas u okvirima spomenutog ograničenja razine javnog duga. Istina, taj dug u nas ima rastući trend i danas je na 51 posto BDP-a (bez jamstava), a procjenjuje se da bi za dvije-tri godine mogao dostići limit. U smislu odredbi fiskalnog pakta, međutim, razina deficita u Hrvatskoj je izvan okvira, premda se pakt zemalja Unije (kao i naš Zakon o fiskalnoj odgovornosti) referira na strukturni ili ciklički prilagođeni deficit, a on je manji od ukupnog manjka koji se standardno iskazuje. Prema nedavnim procjenama HNB-a, primjerice, ciklički prilagođeni primarni saldo opće države u 2011. je bio oko 2,8 posto BDP-a, dok je ukupni primarni deficit bio više od tri posto.