12. siječanj 2010.

Ljubljana se samo prema Zagrebu drži uzvišeno

Svim ostalim zemljama, osim prvim susjedima, Slovenija je spremna služiti poput seoske djevojčice pri obavljanju poslova

Diplomacija je plemenit, ali izuzetno naporan posao, što vam vjerojatno može objasniti svaki hrvatski veleposlanik koji se u Sloveniji morao boriti za prava svoje države. Najvjerojatnije to i sami možete primijetiti ako pogledate brojna nepametna postupanja slovenske diplomacije. Znam da ima Hrvata koji su uvjereni da je slovenska politika pametnija od hrvatske - poznajem nekoliko Hrvata koji tako misle - ali unatoč tome mislim da je to samo površan pogled na događanja u našoj lijepoj alpskoj državici. Razlozi? Povijesne 1991. godine srpski nacionalisti uspoređivali su slovenski narod s bečkim kočijašima, što tada nije bila najprimjerenija oznaka jer osamostaljenje Slovenije je ipak bio pametniji potez od svih poteza Slobodana Miloševića skupa, ali unatoč tomu ne možemo preći preko činjenice da se slovenska diplomacija često ponaša kao slon u trgovini s porculanom. Čak je eminentan The Economist prije nekog vremena opisao tadašnjeg ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela. U redu, Rupela koji je 2003. godine potpisao tzv. vilensku izjavu, čime je Sloveniju nepotrebno gurnuo u krug država suučesnica u američkom ratu protiv Iraka, slovenska se vanjska politika riješila. Ali kao što danas možemo vidjeti, Rupel uopće nije bio glavni problem slovenske diplomacije.

Sluganski mentalitet
Čini mi se da je glavni problem naše diplomacije naš, da, jadan slovenski mentalitet, koji je Ivan Cankar, jedan od najvećih slovenskih književnika, već u djelu "Sluge" krasno opisao, mirno napisavši za Slovence da su: rulja. Tko nema nikakav vlastiti ponos i tko odmah poklekne pred većima, jačima i bogatijima? Sluga. I Cankar je bio u pravu: Slovenci su sluge. Jeste li već čuli zadnji biser iz naše diplomacije? Kao novi ruski veleposlanik u Sloveniju dolazi Doku Zavgajev, sadašnji glavni direktor ruskog ministarstva vanjskih poslova. Čovjek za kojeg mirno mogu napisati da je jedan od krivaca ruskih zločina u Čečeniji. U sovjetsko vrijeme Zavgajev je dulje od desetljeća bio partijski sekretar u tadašnjoj Čečensko-ingušetskoj republici, sve do 1989. godine kada je postao prvi Čečen na položaju generalni sekretar u republici. Kada se je Sovjetski Savez raspao te je vođenje čečenske borbe za neovisnost preuzeo Džohar Dudajev, Zavgajev je pobjegao i vratio se u Grozni tek 1994. godine kad su nesretnu Čečeniju Rusi već dobro razmrcvarili. Godinu dana poslije postao je predsjednik Čečenije. Naravno da položaj nije dobio demokratski. Zavgajev si je jednostavno uzeo položaj predsjednika države. I to, kako je u "Delu" lijepo opisao komentator Branko Soban, ubrzo nakon što je ruska vojska u selu Samaška uprizorila pravi krvavi ples, poklala i spalila cijelo selo. Iako su to počinili pripadnici brigada ministarstva unutarnjih poslova, nitko nije odgovarao za stravičan zločin. Krvoločni Zavgajev je zadnje trenutke prvog rata između Rusije i Čečenije, koji je završio 1996. godine sporazumom iz Hasavjurta, skrivao u ruskom taborištu na aerodromu u Groznom. Zatim ga je Rusija poslala na veleposlanički položaj u Tanzaniju gdje katkad spaljuju vještice. Pretpostavljam da se Zavgajev dobro osjećao u Tanzaniji, gotovo već sasvim domaće. Malo poslije, 1999. godine, kad je Vladimir Putin postao zadnji premijer tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije Borisa Jelcina, Rusija je ponovno u Čečeniji otvorila bojišta. I? Je li Zavgajev ikada izrazio žaljenje zbog činjenice da je barem objektivno odgovoran za okrutnu smrt oko 200.000 nedužnih čečenskih civila, žena, djece i staraca? Ne. Je li Zavgajev na bilo koji način odgovarao za zločine Rusa nad Čečenima? Ne. A morao bi, zar ne? Pa upravo tada je bio proruski predsjednik Čečenije. Kolega Dejan Steinbuch javno je u "Financama" pitao slovenskog ministra Samuela Žbogara kada misli podnijeti kaznenu prijavu protiv Zavgajeva. Žbogar nije odgovorio. Vjerojatno nije imao vremena. Je li bio previše zauzet "lizanjem" sljedećega političnog parketa? Bilo kojeg, hrvatskog svakako ne, jer znamo da se slovenska vlada prema hrvatskoj ne ponaša baš najljubaznije.

Amoralni poslovi
Umjesto da slovenska diplomacija konačno odbaci sve predrasude koje ima prema Hrvatskoj i da države konačno pospješe suradnju na najvažnijem području, gospodarstvu, to se događa vrlo polako jer se Slovenija prema svom susjedu ponaša uzvišeno, a svim ostalima je spremna služiti poput seoske djevojčice pri obavljanju poslova. I u tako amoralnim poslovima kao što je prihvaćanje amoralnog Zavgajeva. Činjenica je da nijedna zapadna država, naročito članica EU, ne bi Zavgajeva, kojem su ruke krvave najmanje do lakata, prihvatila i ugostila kao veleposlanika. Sramota je za Rusiju da si dopušta takvog čovjeka koji spada jedino u Haag slati po svijetu kao svoga eminentnog predstavnika i sramota je za Sloveniju da prihvati takvu osobu i da mu čak poželi dobrodošlicu. Da, nećete vjerovati - Žbogar je Zavgajevu već poželio dobrodošlicu unatoč tomu što su neki strani diplomati u Ljubljani pritom bili opravdano zgroženi. Civilizirani svijet postupanja kremaljskih medvjeda koji redovito uništavaju medijsku slobodu, čak s ubojstvima ako treba - Anastasia Baburova i Anna Politkovskaya su samo dva novinarska imena politički ubijena u nedemokratskoj Ruskoj Federaciji - svakako ne može ravnodušno promatrati. Slovenci sve to mirno gledaju.

Ana Jud, slovenska novinarka i publicistkinja, autorica je tri knjige: Operacija Direkt, Dosje Rokomavhi i Enron

Niste pretplatnik?

ključne riječi

Moje pretplate

komentari (0)

Citiraj Ubaci link Podebljaj tekst Nakosi tekst Podcrtaj tekst
broj znakova: 4000 Pošalji poruku