Lobistička mreža 'K Street'
Najnoviji dokazi koji podržavaju drugo stajalište sada su dostupni u obliku studije Deniz Igan i Prachi Mishre iz Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF). U publikaciji "Three's Company: Wall Street, Capitol Hill and K Street" autorice proučavaju gomilu podataka o lobiranju tvrtki iz financijskog sektora u SAD-u. Zakonodavci imaju drukčije preferencije glede zakona kojima namjeravaju dati podršku, zbog čega je ponekad teško precizno proučavati mehanizme političkoga utjecaja. No, Igan i Mishra pristupile su tom problemu na vrlo domišljat način: usmjerile su se na slučajeve u kojima su izabrani dužnosnici promijenili stav o prijedlozima zakona, a koji su se pojavili više puta. Puno su truda posvetile otkrivanju uzroka promjene stava. Osim što su analizirale podatke o troškovima lobiranja, autorice su izradile i mrežu povezanosti lobista (koji su poznati pod zajedničkim imenom "K Street" jer ih većina ima urede u ulici toga imena u Washingtonu) i zakonodavaca. Lobisti su, primjerice, nerijetko ranije bili zaposleni u uredima pojedinih zakonodavaca. Rezultati su zapanjujući, iako profesionalnim lobistima zacijelo ne predstavljaju veliko iznenađenje. Naime, povećanje troškova lobiranja pomaže lobistima da navedu zakonodavce na promjenu stava. "Ako su lobisti u prošlosti radili na prijedlogu zakona za određenog zakonodavca, izglednije je da će se on prikloniti željenom stavu o deregulaciji". Jer, deregulacija je ono što financijske tvrtke priželjkuju: manje pravila i manje nadzora bilo koje vrste. A doista sve ovisi o tome koga poznajete i otkud ga poznajete. Točnije, vrijednost lobista jako ovisi o tome za koga je u prošlosti radio. Igan i Mishra otkrile su da "je dodatna potrošnja dvostruko učinkovitija prilikom promjene stava određenog zakonodavca ako je lobist povezan s njim nego u slučaju kada nema takve povezanosti". Čini se da su vrata između američkog Kongresa i lobističkih tvrtki bila od ključne važnosti za deregulaciju financijskog sektora, kojom je omogućeno prekomjerno i nepotrebno riskiranje koje je i dovelo do krize. U drugom članku, Igan i Mishra su u suradnji s Thierryjem Tresselom otkrile da su tvrtke koje su prije 2008. više riskirale također više lobirale. Financijske tvrtke već neko vrijeme kupuju pravo na poduzimanje većih rizika. Kad sve ide kako treba, menadžeri tih tvrtki od toga imaju najviše koristi, uglavnom u pogledu dodatnih naknada, s obzirom na to da rijetki izvršni direktori dobivaju kompenzacije na temelju povrata s prilagodbom za rizik. A to znači da će, kad se rizici materijaliziraju i sporne tvrtke pretrpe gubitke, teret pasti na porezne obveznike.
Poticanje opasnih rizika
Ron Paul s punim pravom upozorava na neravnotežu moći i goleme deformacije u financijskom sektoru. U pravu je kad kaže da mnoge vladine mjere pogoduju razmjerno malom broju velikih tvrtki, odnosno pogoduju im na način koji potiče prekomjerne i opasne rizike. No, Paul i njemu slični nisu u pravu kada tvrde da je vlada pravi uzročnik svih financijskih zala. Direktori velikih financijskih tvrtki su ti koji žele poduzimati rizike. Oni su ti koji vole ugovore prema kojima dobivaju čak i kada gube. Velike financijske tvrtke vrlo lako mogu kupiti potrebnu političku zaštitu (u obliku deregulacije), koja im omogućuje da postanu još veće i opasnije. A takva je struktura poticaja od financijske krize 2008. postala još ekstremnija.
© Project Syndicate, 2012.
Simon Johnson, bivši glavni ekonomist pri MMF-u, suosnivač je vodećeg ekonomskog bloga http://BaselineScenario.com, profesor na MIT Sloanu, suradnik Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju i s Jamesom Kwakom autor knjige '13 bankara'