Vrijeme je za definitivno zauzimanje stava razumijemo li Srbe ili ne? Pitanje nije govorimo li isti jezik, niti kako ga zovemo, nego možemo li bez sinkronizacije ili titla pratiti radnju srpskoga filma. Ako možemo, vrijeme je da to priznamo, te promijenimo Zakon o elektroničkim medijima koji nedovoljno precizno propisuje uporabu hrvatskoga jezika i ne pravi razliku između, primjerice, srpskoga i mađarskog kao jezika manjina od kojih nam je jedan ipak nešto razumljiviji. Uostalom, tko će određivati govori li netko na televiziji hrvatski ili neki drugi jezik? Hoćemo li prevoditi i, primjerice, hercegovačkog Hrvata koji, iako je usvojio i "tisuću" i "kavu", i dalje govori "komšija" i "čaršija"? Bez neke sulude komisije za jezik nije moguće štititi ovakav Zakon o elektroničkim medijima, koji bi trebalo promijeniti. Prestanimo negirati da (uglavnom) razumijemo "Žikinu dinastiju". Svatko tko se pretvara da je drukčije mogao bi ispasti smiješan kao Vojislav Šešelj kad se u Haagu žalio jer ne razumije hrvatske prevoditelje. Uostalom, nije li privilegija da onaj tko nauči tih nekoliko tisuća srpskih riječi može reći da je naučio strani jezik? I zašto građani jedne turističke zemlje ne bi razumjeli susjede i potencijalne goste kad i oni uče hrvatski, preko estrade i sapunica? Afera oko titlovanja srpskih filmova možda donese još neku korist, a to je preustroj Vijeća za elektroničke medije. Kako piše u njihovu priopćenju, Vijeće nadzire rad nakladnika i primjenu Zakona o elektroničkim medijima. Zašto Vijeće, koje ima lijep broj zaposlenika, ne bi sustavno pratilo TV programe, a ne reagiralo samo po prijavi građana, kao što je to sada bio slučaj? Zakon se, barem dok ga ne promijenimo, mora poštovati, no to je valjda jedini zakon koji se primjenjuje tek ako vas netko prijavi. Prijeđete li preko crvenog, policajac će vas zaustaviti zbog kršenja zakona, ne čekajući da vas netko prijavi. Zašto i Vijeće ne bi bilo vječito budni čuvar zakona?