Povjerenje građana
A koristila ga je doista intenzivno - istraga je utvrdila da je od 22. srpnja 2008. godine do 4. ožujka 2010. godine Toyota prešla 47.778 kilometara, odnosno osamdesetak kilometara dnevno, o čemu nije vođena evidencija korištenja propisana aktima Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. U priopćenju u kojem je Ministarstvo objavilo slučaj istaknuto je da bi "prihvaćanje takve prakse otvorilo mogućnost da svaki šef misije iz 81 diplomatsko-konzularnog predstavništva ima dodatno službeno vozilo za sebe i svoju obitelj s plaćenim troškovima 24 sata na dan".Zaključak je sjajan i za svaku pohvalu, a isto tako i reakcija premijerke Jadranke Kosor, koja je ponašanje veleposlanice Grabar Kitarović ocijenila neprihvatljivim i neprimjerenim. "Svakako da je ovo što se dogodilo neprihvatljivo, neprimjereno i da za to mora odgovarati", rekla je Kosor za Hrvatsku televiziju komentirajući slučaj. I apsolutno je u pravu: ljudi koji predstavljaju našu zemlju u inozemstvu morali bi poštivati njene zakone, a posebno kad je riječ o osobi koja je svakako morala znati za pravila koja je kršila - ipak je riječ o bivšoj ministrici koja je tijekom svog mandata na to mjestu trebala voditi računa da svi veleposlanici poštuju sve interne akte Ministarstva, uključujući one vezane uz korištenje službenih vozila. Sigurno postoje zemlje u kojima je najnormalnija stvar na svijetu da veleposlanik disponira vozilima kako želi i da ih koriste njegovi rođaci, braća i prijatelji, ali te zemlje se teško mogu zvati demokratskim. A i sigurno nisu članice Europske unije. Uglavnom, reakcija premijerke i Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija su apsolutno sjajne, ali veliko je pitanje hoće li se moći s time nastaviti. Bilo bi to doista odlično i vratilo bi značajno poljuljano povjerenje građana u tijela javne vlasti, ali dosljedno pridržavanje pravila kad je riječ o zloporabi službenih resursa za privatne potrebe jako je veliki zalogaj. Ruku na srce, koliko je ljudi u hrvatskoj javnoj upravi koji koriste "službeno vozilo za sebe i svoju obitelj s plaćenim troškovima 24 sata na dan"? Prema novinskim napisima trenutno se čak niti ne zna točno koliko automobila Vlada ima na raspolaganju. A koliko je tek automobila u javnim poduzećima i tko ih koristi? Koliko je mobitela koje plaćaju porezni obveznici? Ili koliko je službenih kreditnih kartica, za koje račune plaćaju hrvatski građani, i kome su te kartice na raspolaganju? Zastupnik Dragutin Lesar je postavio na jednom aktualnom satu pitanje tko od dužnosnika i ostalih službenika u izvršnoj vlasti ima pravo koristiti službene poslovne kreditne kartice i koliko su novaca u 2007. utrošili, ali odgovora nije bilo. Potom je pokrenuo i interpelaciju o radu ministra financija, ali je u konačnici zaključeno da ti podaci i ne postoje pa ih tako ministar nije mogao niti dati.
Moguće uštede
No, čak i ako ne postoje ukupni podaci o automobilima i kreditnim karticama lako se može utvrditi krši li netko propise. Postoje pravila, postoji evidencija korištenja vozila, odnosno trošenja na telefone i kartice, a valjda postoje i pravila o tome koliko se impulsa, goriva ili novca može potrošiti. Nema sumnje da se tu troše milijuni kuna, samo je pitanje koliko je toga u skladu s propisima. Obzirom na navade dužnosnika i zaposlenika u javnim poduzećima doista nije preteško zamisliti koliko bi tu prljavog rublja iznenada isplivalo na površinu. No, istodobno, u ovim teškim trenucima za državni proračun, moglo bi se uštedjeti cijela hrpa novca i definitivno pobrati simpatije javnosti. Sretni bi bili i zaposlenici javnih poduzeća i tijela javne vlasti, bar ona ogromna većina bez službenih mobitela, kartica i automobila, koja je zbog nekoliko povlaštenih također izložena kritici. No, koliko god bi taj potez bio pozdravljen u javnosti, ipak se vjerojatno Vlada na tako nešto neće odlučiti, a posebno kad je riječ o izglasavanju nekog zakona koji bi ograničavao korištenje javnih resursa za vlastite potrebe. Koliko bi se doista ruku diglo ili ključića okrenulo za odluku kojom bi se kresale neke sitne privilegije? Ili, što je možda i bitnije pitanje, tko bi se usudio skresati privilegije u kojima uživaju članovi stranke zaposleni u tijelima javne vlasti ili javnim poduzećima, bilo na državnoj bilo na lokalnoj razini? To bi bilo definitivno otvaranje Pandorine kutije, ali takav potez bi imao dugoročno nevjerojatno pozitivne učinke za cijelu zemlju, a posebice za javnu upravu. No, pitanje je ima li politička elita snage i volje za tako nešto.
*Stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autora
Zorislav Antun Petrović, predsjednik je Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa