Strpljivi roditelji
Ako je vjerovati ministrovoj tezi da samo tri posto upisanih ikada završi fakultete, sumnjam da nam se smiješi svjetla budućnost. Europa, kakva Europa? Još se uvijek nalazimo u zemlji gdje je ženski radni kadar potplaćen 30 posto u odnosu na muški (ili 20 posto, svejedno), gdje se ženama predbacuje što ne rađaju, pa im se zato smanjuju i ukidaju rodiljne naknade. Je li činjenica da prosjek godina studiranja ovisi o paritetu kupovne moći studentovih roditelja ili pak njihovoj strpljivosti europska ili je riječ o balkanskoj inačici dekadencije na kvadrat. Bilo kako bilo, u radni kadar i ove će godine doći mnogo mladih i kvalitetnih ljudi. Apeliram na poslodavce da prepoznaju kvalitetu i daju im šansu, ili dvije - jer nitko nije savršen. Ovaj je tjedan osim u znaku socijalne politike mladeži predvođene uvijek dobro raspoloženim gradonačelnikom, bio i u znaku hrvatske mode. Razbuđivanje je počelo Zagreb Fashion Weekom a završilo Modnim ormarom. Uobičajena fama oko Fashion Weeka, pozivnica i paparazza koji gladno iščekuju "povratak otpisanih" i ovog puta nije izostala. Svi su bili tamo: manekenke, sportaši i zvijezde s estrade, i ja naravno, iako se nažalost ne mogu svrstati niti u jednu gore spomenutu grupu. Bio je tu i Santo Versace brat slavnog Giannija (pokoj mu duši) i slavnije mu sestre Donatelle. Recite vi meni nešto, ako je istina da pozivamo i dovodimo samo najveće zvijezde, zašto onda nije došla Donatella nego neki Santo? Nije da podcjenjujem, Versace imperij ravnopravno se dijeli ali Donatella je zvijezda a mi smo opet ispali onima koji se pale na drugorazrednu priču a.k.a. Santoa. Simpatični djedica doduše nije ni do koljena Gimmyju Baldininiju koji je poput svakog pravog Talijana grlio i ljubio sve prisutne (iskreno, puno bi me više veselile cipele nego poljubac, ali stoički sam podnijela i tu torturu). Postavila bih još jedno pitanje. Svaka čast dizajnu Baldininijevih ili Fabianijevih sandala, no utipkate li ta prezimena u jednu od internet tražilica najčešće ćete naći - hrvatske online medije koji spominju "prestižna imena". Na eBayu svega je par cipela dotičnih dizajnera a cijene se kreću oko 50-ak dolara. Što nas opet dovodi do zaključka - Hrvati(ce) će jednostavno prihvatiti sve što im se prikladno umota. Nosila Severina za Eurosong - može, košta više od Dieselovih - daj na dvije rate, viđeno na Paoli Valić - zamotaj za doma.
Ni vodu 'mukte'
Nije da umanjujem dizajnerska dostignuća no ponekad se zaista zapitam, je li kvaliteta ekvivalent cijeni. Odgovor je dobro poznat - barem u Hrvatskoj. Ostatak priče je poznat: već viđene kolekcije, partiji u preskupim klubovima koji kao pokrovitelji ne osiguravaju besplatne domjenke već svemu, pa i običnoj vodi nabijaju cijenu od pedesetak kuna, gomila upadica od strane kvaziestrade, pa i jedan pokušaj nabacivanja od poznatog hrvatskog glumca. Molim vas, "padnem" li ikad na ruku oko vrata i "lutko, a kamo si ti krenula" nabildane osobe koju ne poznajem, ošamarite me. Bilo bi opravdano.