26. svibanj 2006.| Teuta Franjković
Kad se u Google upiše Baldinini, izlistaju se samo hrvatski mediji
Gdje će se skrasiti tisuće maturanata koji su ovaj tjedan feštali po ulicama i zašto nam je umjesto Donatelle došao Santo
Zapošljavanje u ovoj našoj državici sve je jači tekući problem. Ovogodišnja norijada slila je nekoliko tisuća maturanata niz ulice glavnog ali i ostalih hrvatskih gradova. Brašno, zviždaljke, alkohol i zabranjene supstance pomiješane s kišom i hladnoćom za sobom su, osim potrganih tramvaja i pobrašnjenih ulica, ostavili i vječno pitanje - što sada? Sjećam se kada mi je razrednica Samson jednom priznala kako joj nijedan dan nije bio gori od onog kad je držala maturantsku svjedodžbu u rukama. "Kamo sada" pitanje je u glavama mnogih maturanata. Neki će se odmah odlučiti za odsluženje vojnog roka, neki će se zaposliti, a neki će pokušati i uspjeti upisati fakultete, više škole, tečajeve..., kako bi svojim znanjem i sposobnostima konkurirali na ljestvici traženih mladih kadrova. Zanimljivo, ali tek sam nedavno došla do spoznaje kako ima sve više intelektualaca koji ništa ne rade, ne završavaju fakultete, žive na roditeljskoj grbači i unjkaju o tome kako je život težak. Ti mladi, poznati i kao hrvatska zlatna mladež u isto se vrijeme hvale kako preko 1000 kuna dnevno troše na drogu, a viđamo ih u atraktivnim kafićima kako piju "Krug" ili "Dom", butelja kojih dođe više od tisuću, dvije - eura.
Strpljivi roditelji
Ako je vjerovati ministrovoj tezi da samo tri posto upisanih ikada završi fakultete, sumnjam da nam se smiješi svjetla budućnost. Europa, kakva Europa? Još se uvijek nalazimo u zemlji gdje je ženski radni kadar potplaćen 30 posto u odnosu na muški (ili 20 posto, svejedno), gdje se ženama predbacuje što ne rađaju, pa im se zato smanjuju i ukidaju rodiljne naknade. Je li činjenica da prosjek godina studiranja ovisi o paritetu kupovne moći studentovih roditelja ili pak njihovoj strpljivosti europska ili je riječ o balkanskoj inačici dekadencije na kvadrat. Bilo kako bilo, u radni kadar i ove će godine doći mnogo mladih i kvalitetnih ljudi. Apeliram na poslodavce da prepoznaju kvalitetu i daju im šansu, ili dvije - jer nitko nije savršen. Ovaj je tjedan osim u znaku socijalne politike mladeži predvođene uvijek dobro raspoloženim gradonačelnikom, bio i u znaku hrvatske mode. Razbuđivanje je počelo Zagreb Fashion Weekom a završilo Modnim ormarom. Uobičajena fama oko Fashion Weeka, pozivnica i paparazza koji gladno iščekuju "povratak otpisanih" i ovog puta nije izostala. Svi su bili tamo: manekenke, sportaši i zvijezde s estrade, i ja naravno, iako se nažalost ne mogu svrstati niti u jednu gore spomenutu grupu. Bio je tu i Santo Versace brat slavnog Giannija (pokoj mu duši) i slavnije mu sestre Donatelle. Recite vi meni nešto, ako je istina da pozivamo i dovodimo samo najveće zvijezde, zašto onda nije došla Donatella nego neki Santo? Nije da podcjenjujem, Versace imperij ravnopravno se dijeli ali Donatella je zvijezda a mi smo opet ispali onima koji se pale na drugorazrednu priču a.k.a. Santoa. Simpatični djedica doduše nije ni do koljena Gimmyju Baldininiju koji je poput svakog pravog Talijana grlio i ljubio sve prisutne (iskreno, puno bi me više veselile cipele nego poljubac, ali stoički sam podnijela i tu torturu). Postavila bih još jedno pitanje. Svaka čast dizajnu Baldininijevih ili Fabianijevih sandala, no utipkate li ta prezimena u jednu od internet tražilica najčešće ćete naći - hrvatske online medije koji spominju "prestižna imena". Na eBayu svega je par cipela dotičnih dizajnera a cijene se kreću oko 50-ak dolara. Što nas opet dovodi do zaključka - Hrvati(ce) će jednostavno prihvatiti sve što im se prikladno umota. Nosila Severina za Eurosong - može, košta više od Dieselovih - daj na dvije rate, viđeno na Paoli Valić - zamotaj za doma.
Ni vodu 'mukte'
Nije da umanjujem dizajnerska dostignuća no ponekad se zaista zapitam, je li kvaliteta ekvivalent cijeni. Odgovor je dobro poznat - barem u Hrvatskoj. Ostatak priče je poznat: već viđene kolekcije, partiji u preskupim klubovima koji kao pokrovitelji ne osiguravaju besplatne domjenke već svemu, pa i običnoj vodi nabijaju cijenu od pedesetak kuna, gomila upadica od strane kvaziestrade, pa i jedan pokušaj nabacivanja od poznatog hrvatskog glumca. Molim vas, "padnem" li ikad na ruku oko vrata i "lutko, a kamo si ti krenula" nabildane osobe koju ne poznajem, ošamarite me. Bilo bi opravdano.