Je li okvir koji ste prezentirali još svojevrsna provokacija za otvaranje rasprave ili razrađen program? Kada očekujete da će ga SDP i službeno prihvatiti?
- Sada je to više manje razrađena politika. Glavne smjernice su diskutirane i prihvaćene, a do svibnja, odnosno lipnja, bit će moguće zaokružiti cijeli program. Kako će on u konačnici izgledati, to neće ovisiti isključivo o SDP-u nego i o tome kako će se razvijati tekuće stvari u Hrvatskoj, primjerice, situacija s brodogradnjom. Ako se donese neka odluka koja bitno mijenja situaciju, i mi ćemo joj se morati prilagoditi. Nema osim toga ni potrebe da se do dva mjeseca prije izbora izlaziti s definitivnim programom. Tek tada Vlada će prestati poduzimati radikalne poteze, situacija u kampanji bit će fiksirana i mi ćemo se uklopiti u postojeću situaciju. Ovo su zasad okviri i ciljevi, a koje će biti konkretne mjere i potezi vidjet će se kad započne službena kampanja.
I vaš program u fokus stavlja proračunski deficit samo što vi, za razliku od aktualne Vlade koja je inzistirala na kriterijima Maastrichta, govorite o potrebi povećavanja deficita. Kako će se taj deficit finacirati?
- U razdoblju pristupanja Europskoj uniji te u okviru pravila koja nalaže WTO proračunski deficit ostaje jedini instrument kojim možemo znatnije utjecati na promjenu strukture gospodarstva. Na njegov račun dosad se financirala gradnja fizičke infrastrukture, poput cesta, a ubuduće bi ga valjalo koristiti za izgradnju institucionalne infrastrukture, čime bi se moglo utjecati na promjenu strukture gospodarstva prema proizvodnji s većom dodanom vrijednosti, kako za vlastitu potrošnju, tako i za izvoz. Dostizanje takve razine proizvodnje u konačnici rješava pitanja trgovinskog deficita, vanjskog duga, a posljedično i proračunskog deficita. Osim toga, zlatno je pravilo da se deficit može koristiti za povećanje nacionalnog kapitala, a ne i za tekuću potrošnju. Mi, međutim, imamo drugi problem, a to je prikriveni deficit koji se ne prikazuje u bilancama države jer nisu pokriveni gubitci brodogradnje koji godišnje iznose oko milijardu i pol kuna, niti gubitci zdravstva koji premašuju dvije milijarde, a postoje i gubitci željeznice koji potencijalno mogu biti obveza države. Zato je s ekonomske točne gledišta prirodni deficit države oko pet do šest posto. U prvoj fazi ćemo morati to transparentno staviti u svoje računice kako bi time mogli transparentno upravljati, a ne prikrivati. No s time ne treba nepotrebno politizirati jer to nije deficit ni HDZ-a ni SDP-a, nego deficit hrvatske države. Za smanjivanje deficita je osim toga nužno financirati uklanjanje izvora deficita i zato nam deficit sada treba: da bismo ulagali u projekte koji će ukloniti deficit.
Ljubo Jurčić
Kako bi država utjecala na promjenu strukture ekonomije? Znači li to da bi država u većoj mjeri sudjelovala u restrukturiranju postojećih tvrtki ili nešto drugo?
Ne direktno. Ono što je davno trebalo napraviti, a sada je zadnji čas da se prione tome cilju donošenje je industrijske i regionalne politika jer, konačno, i EU traži projekt industrijske politike. To je, drugim riječima rečeno, strukturalna politika koja ima za cilj promijeniti postojeću strukturu gospodarstva prema poželjnoj, a to je ona koja stvara proizvode veće dodane vrijednosti kako bismo sa sadašnjih 7000 eura po glavi stanovnika napravili strukturu koja bi stvarala 10 ili 15 tisuća eura po glavi. Ono što nam još nedostaje da bismo iskoristili svoje resurse različiti su instituti, agencije i zavodi koji bi omogućili da se zaposle ti resursi. Za organizaciju institucija i fondova potrebna su dodatna sredstva, a koliko će to zahtijevati povećanje deficita, odnosno hoće li on trebati biti 4 ili 5 posto, ovisit će o mogućnosti povećanja efikasnost gospodarskih investicija.
U vrijeme kada ste bili ministar mogli ste iskusiti da formiranje institucija, a posebice specijaliziranih poput agencije za industrijski razvoj ili ulaganja ne ide glatko.
To što sam došao na pola mandata bila je otežavajuća okolnost. Sada su te okolnosti promijenjene jer su, između ostalog, stup strategije koja se izrađuje u okviru SDP-a projekti koje će se definirati za pojedine industrije i za regije. Drugi stup strategije projektno je financiranje gdje će nam na raspolaganju biti proračun i financijske institucije te financijski instumenti koji će služiti financiranju regionalnih industrijskih projekata. Treći stup naše politike je organizacija državne uprave i institucija. Moj je prijedlog, a u SDP-u ga još nismo raspravili, da smanjimo državnu administraciju, posebice ministarstva koja su politička tijela koja se bave zakonima i kontrolama. Posao provođenja bi, smatram, s njih trebalo prebaciti na institute, agencije i zavode. Tek kada bi došlo do transformacije postojeće neefikasne državne uprave, koja sada ne ostvaruje ni osnovne političke ciljeve, bilo bi moguće realizirati posebne projekte. Ako se ne napravi restrukturiranje državne uprave, sve ostalo postaje tek teoretska priča.
Bi li taj proces, ako bi se ostvario, uspio smanjiti i troškove državne uprave jer samo za plaće sada odlaze golema proračunska sredstva?
Problem sadašnje državne uprave je njezina organizacija jer kvalitetnih ljudi ima. Uprava djeluje po inerciji, a kultura rada, koja se svodi na čuvanje pozicija, nikad dosad nije mijenjana u biti, nego su se samo mijenjali ministri i ostali na određenim funkcijama. Zato se sada, kada god treba realizirati određeni projekt ne koriste redovne institucije, nego se formiraju posebna povjerenstva. No vlada koja nije unaprijed pripremila projekt kada dođe u takvo zadano stanje ništa ne može promijeniti. Upravo to se dogodilo svakoj dosadašnjoj vladi iako su sve obećavale reforme državne administracije. Na koncu su samo preuzimali ministarstva i krenuli po starom, što je za posljedicu imalo povećanje zapošljavnja, a ne i efikasnost.
Upravo je Račanova Vlada zbog promjena već jednom zaratila s državnom upravom? Hoće li zbog toga stranka biti spremna na nove poteze jer su ju oni iz prvog mandata politički skupo stajali?
Svakom takvom pitanju ne može se prići politički, nego samo stručno proučavajući psihologiju ponašanja odeđene grupe. Ući u neke promjene, a ne poznavati psihologiju ponašanja onoga koga bi se mijenjalo već je unaprijed osuđeno na propast. Zato sada planiramo promjene koje bi bile efikasne, a s druge strane ne bi pogoršale socijalni i ekonomski položaj zaposlenih. U državnoj upravi, ponavljam, ima kvalitetni ljudi, no sustav je postavljen tako da jedan drugog blokira.
Bi li se vaša koncepcija mogla ostvariti u okviru prostora koji jednoj vladi sada stoji na raspolaganju ili je nužan i drugi instrumentarij? Spominjali ste promjene zakona o HNB-u kako bi joj se ponovno omogućilo da financira državu?
HNB je sada, u nedostatku bilo kakve ekonomske politike, orijentiran samo na vlastitu stabilnost i stanbilnost cijena. Monetarna politika snažan je instrument ukupne gospodarske politike, a ona mora biti konzistentna s fiskalnom i ukupnom ekonomskom politikom. Kako ekonomska politika ne postoji, ne može se prozivati HNB jer on u ovom trenutku može činiti jedino ono što upravo čini. Ja sam, međutim, želio reći sljedeće:ako bi se, nakon što prijeđemo stopu rasta od šest, sedam posto, procijenilo da promjene u monetarnoj politici mogu taj rast dodatno podržati, tada bi se moglo ići u promjenu te politike. Šest do sedam posto je granica jer su sve bilance i države i kućanstava u devizama. Svaka promjena monetarne politike u sadašnjoj situaciji mogla bi te bilance samo urušiti. Zato to sada ne može biti opcija, nego eventualno u uvjetima kad bi rast premašivao šest ili sedam posto. Dok kod imamo kunu imamo monetarnu politiku i ako se ta politika može iskoristiti za poboljšanja u hrvatskom gospodarstvu, to je naše pravo suvereniteta da je iskoristimo.
Bi li u osjetljivom razdoblju pregovora s EU SDP-ova vlada bila spremna prihvatiti takve otklone od postupka usklađivanja zakonodavstva s EU i tražiti određenu vrstu prijelaznih razdoblja?
Mi prihvaćamo sve standarde i direktive EU. No te direktive su prilagođene standardima zemlje koje su sposobne za prihvaćanje tih direktiva. Mi moramo analizirati kako bi primjena koje od tih direktiva utjecala na hrvatsko gospodarstvo. Ono što sadašnja vlada radi je administrativno usklađivanje propisa bez promjena na terenu kojima bi se i realna situacija uskladila s propisom. Zato mi prolijevamo mlijeko, donosimo zakone pa odgađamo primjenu... Prihvatimo, primjerice, propise o gorivu pa vidimo da se rafinerije nisu modernizirale. Naš je princip potpuno drukčiji: industrijske projekte bismo radili tako da utvrdimo na koji način možemo uskladiti proizvodnju s onom u EU i s njezinim direktivama. Ako vidimo da to možemo učiniti tek u roku od tri do četiri godine, onda od Europe možemo tražiti prijelazna razdoblja i argumentirati im zašto mislimo da bi primjena određene direktive u preranom razdoblju donijela više troškova nego koristi. A nitko nema pravo Hrvatskoj nanijeti više štete nego koristi. Konačno, ne moramo niti žuriti u Uniju ako vidimo da će nam to u ovom trenutku donijeti upravo to, više troškova nego koristi. Bolje je pričekati godinu ili dvije i biti spreman. Pitanje je treba li žrtvovati jednu generaciju za ostvarenje tog cilja ili je bolje pričekati.
Što stranka kaže na vaš prijedlog?
To je moj stajalište i prijedlog koji ću nastojati argumentirati.
Mislite li da je SDP spreman zagovarati odgodu ulaska u EU?
Nije u pitanju odgoda, već je riječ o procjeni koliko bi nam vremena trebalo da pripremimo Hrvatsku za EU: ako nas Europa prihvati ovakve, onda gubimo sve poluge vlasti da završimo projekte. A Europa će i dalje donositi propise koje uvažavaju kriterija prosjeka EU, a ne nas koji smo daleko ispod prosjeka.
U godinu dana dvostruki rast
S jedne strane najavljujete ulaganja u strukturne promjene, a s druge povećanja u sferi socijalnih davanja uključujući mirovine. Možete li objasniti kako se može paralelno ići u ta dva procesa?
Ti procesi mogu ići paralelno, a to omogućuju financijske tehnike i instrumenti. Danas je moguće, zaduživanjem, umirovljenicima isplatiti veće mirovine jer je to korektno prema umirovljenicima. To je moguće učiniti jer ne treba zaboraviti da postoje neiskorišteni kapaciteti u pojednim industrijama, od tekstilne do, ma koliko to anakrono zvučalo, do drvne ili metalne. Sustav institucije koje sam spominjao mogao bi definirati što u tim djelatnostima treba promijeniti da bi se potencijali i kapaciteti maksimalno iskoristili. Potom treba izračunati trošak njihova restrukturiranja i korist za državu. Ako ona postoji, pojavit će se druge institucije, odnosno fondovi i različiti financijski instrumenti koji bi omogućili da se ti kapaciteti iskoriste. Smatram da bi u godinu dana na takav način udvostručili rast industrijske proizvodnje u odnosu na sadašnji.
Od kada računate tih godinu dana?
U prvih šest mjeseci od kada bi se Vlada konstituirala bilo bi potrebno donijeti većinu organizacijskih promjena te konkretizirati kritične točke. Kasnije bi više djelovao sustav, a manje konkretne političke odluke. Po mojoj procjeni, trebalo bi nam pet mjeseci da završimo reorganizaciju državne uprave, formiranje institucija i aktiviranje fondova i instrumenata. Dizala bi se proizvodnja, da bi s druge strane bilo moguće dizati i mirovine.