5. siječanj 2011.

Je li HAC samo želio pomoći elitnom turizmu?

Možda su izvođači radova i HAC skupim zahodima na Dalmatini htjeli pokazati žiteljima Zagreba koji putuju prema jugu da ima i skupljih od onih Bandićevih na okretištima tramvaja

Jedna od najjednostavnijih teorija upravljanja javnim resursima vodi se načelom kućanstva. Logika je vrlo jednostavna: javnim dobrima bi trebalo upravljati kao što se upravlja resursima u kućanstvu. To bi podrazumijevalo racionalnost i traženje najboljeg omjera cijene i kvalitete pri kupnji, bez nepotrebnog rasipanja. Međutim, ako bi se u ponašanju Hrvatskih autocesta, javnog poduzeća koje je već notorno po svojem specifičnom poslovanju, tražilo nešto od vođenja kućanskih poslova, dalo bi se zaključiti da u Hrvatskoj gotovo nitko ne štedi na sebi. Najnoviji primjer su dva zahoda na odmorištu Mosor na autocesti između Dugopolja i Ravče koja su Hrvatske autoceste platile 3,5 milijuna kuna.

Dodatni užitak
Da stvar bude bolja, u troškovniku osnovnog ugovora o gradnji te dionice autoceste bili su, prema medijskim izvještajima, za gradnju tih dvaju zahoda predviđeni ukupni troškovi od 576.900 kuna, no konzorcij domaćih građevinskih tvrtki, predvođen splitskim Konstruktorom, za gradnju dvaju zahoda na odmorištu Mosor na sjevernoj i južnoj strani autoceste prikazao je izvantroškovničke radove u iznosu od čak tri milijuna kuna. Naravno, u HAC-u su im to odobrili. U cijenu svakog zahoda bila je uključena gradnja objekta i priključak na sve potrebne instalacije, pri čemu su muški i ženski zahod ukupno trebali imati pet školjki, tri pisoara i šest umivaonika. Prosječno kućanstvo bi za to sve potrošilo ne više od tridesetak tisuća kuna, i to čak kad bi biralo dizajnerske stvari. Međutim, ni HAC ni izvođači radova nisu valjda htjeli štedjeti na korisnicima javnih zahoda pa su se potrudili nabaviti najbolje: prema troškovniku objavljenom u medijima za WC školjku s ugradnjom plaćano je 4928 kuna po komadu, nakon toga za daske između 458 i 873 kune, pisoari su plaćani po 7955 kuna, a umivaonici 4321 kunu. Da se upotpuni doživljaj za držače papira je plaćano po 3500 kuna, a držači sapuna 2048 kuna. Ima tu još doista prekrasnih detalja, poput skupljača higijenskih uložaka (više od 2000 kuna po komadu), ali doista nema smisla sve nabrajati – već su navedene cijene dovoljne da se utvrdi kako je postotak kućanstava u Hrvatskoj s tako skupim sanitarijama u najboljem slučaju jednoznamenkast. Sad se pak otvara pitanje zašto je sve tako skupo plaćano? Je li možda ideja bila ponuditi turistima dodatni užitak i tako ih motivirati da se ponovno vrate u Hrvatsku? Istina, teško je naći pouzdanu statistiku, ali nije preteško zaključiti da među turistima koji Dalmatinom idu na more nema njih previše, uključujući čak i one iz zemalja visokog standarda koji imaju prilike koristiti sanitarije čija vrijednost je u tisućama eura. Ako je gradnja ovako skupih zahoda u skladu s toliko puta najavljivanom strategijom okretanja elitnom turizmu, onda se ovaj potez može nekako opravdati – istina, nategnuto, ali svaki početak je težak.

Izostala kontrola
Drugi odgovor na pitanje o visini troškova također se može pravdati privlačenjem turista. Krajem kolovoza prošle godine prodana je na aukciji zahodska školjka Johna Lennona za 11.600 eura, što je bilo deset puta više od procijenjene vrijednosti. Možda su u konzorciju uspjeli nabaviti školjke drugih slavnih osoba i kupiti ih kako bi stvorili dodatnu turističku vrijednost? Na turističkom tržištu su nove znamenitosti uvijek dobrodošle i doista nije zgorega ponuditi turistima korištenje pisoara ili umivaonika koje su koristile slavne osobe. Ili su pak izvođači i HAC htjeli omogućiti žiteljima Zagreba koji putuju prema jugu dašak prijestolnice i pokazati im da ima i skupljih zahoda od onih kojeg su gradske vlasti izgradile na okretištima tramvaja u Dupcu i Dubravi. Naravno, postoji i ono zločesto tumačenje prema kojem su izvođači i HAC htjeli zamračiti novac napuhavajući troškove. No treba se nadati da je ipak u pitanju bilo nešto drugo i da će u HAC-u znati racionalno odgovoriti zašto je došlo do napuhavanja troškova. A i zašto te troškove nije nitko dodatno probao malo pregledati prije nego što su odobreni i narasli do olimpijskih dimenzija.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, član Upravnog odbora Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa

Niste pretplatnik?

ključne riječi

Moje pretplate

komentari (0)

Citiraj Ubaci link Podebljaj tekst Nakosi tekst Podcrtaj tekst
broj znakova: 4000 Pošalji poruku