9. lipanj 2009.
Industrijska roba ključna za zemlje u razvoju
Za rast zemalja u razvoju važna je njihova ukupna proizvodnja modernih industrijskih roba, koja se može proširivati bez granica dok god se širi potražnja unutar države
Možda će za to biti potrebno nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, ali na jedan ili drugi način Sjedinjene Američke Države i druge razvijene ekonomije prije ili poslije će se oporaviti od današnje krize. Svjetska ekonomija, međutim, vjerojatno neće izgledati jednako. Čak i kada najgori dio krize prođe, vjerojatno ćemo se naći u djelomično deglobaliziranom svijetu, u kojemu će međunarodna trgovina rasti sporijim tempom, u kojemu će postojati manje vanjskih financija i u kojemu će apetit bogatih zemalja za posjedovanjem velikih deficita tekućih računa biti znatno smanjen. Hoće li to značiti propast za zemlje u razvoju? Ne nužno. Rast u zemljama u razvoju ima tendenciju pojavljivanja u tri različite varijante. Prva varijanta je rast na osnovi posuđivanja iz inozemstva. Druga je rast kao nusproizvod robnih procvata. Treća je rast na temelju ekonomskog restrukturiranja i diverzifikacije u nove proizvode.
Trgovinski viškovi
Prva dva modela su u većoj opasnosti nego treći. Ali zbog njih ne bismo trebali gubiti san jer su puni mana i na kraju neodrživi. Ono zbog čega bismo trebali više brinuti su potencijalni problemi zemalja koje se nalaze u posljednjoj grupi. Te će zemlje morati poduzeti velike promjene kako bi se prilagodile novim realnostima današnjice. Prva dva modela rasta bez iznimke loše završe. Posuđivanje iz inozemstva može omogućiti potrošačima i vladama da neko vrijeme žive iznad svojih mogućnosti, ali oslanjanje na strani kapital nije mudra strategija. Problem nije samo u tome što tijekovi stranoga kapitala lako mogu promijeniti smjer, nego i u tome što oni stvaraju krivu vrstu rasta koja se zasniva na precijenjenim valutama i investicijama u netrgovinsku robu i usluge poput nekretnina i gradnje. Rast na osnovi visokih cijena robe također može propasti iz sličnih razloga. Cijene robe imaju tendenciju kretanja u ciklusima. Kada su visoke, često istisnu investicije u proizvodnje i druge netradicionalne predmete trgovine. Prema tome ne iznenađuje to što su se zemlje koje su tijekom posljednjih šest desetljeća proizvele ravnomjeran, dugoročan rast pouzdale u drukčiju strategiju: promicanje diverzifikacije u proizvedenoj i drugoj "modernoj" robi. Rezervirajući rastući udio svjetskih tržišta za proizvodnju i ostale proizvode koji nisu primarni, te zemlje su povećale svoje prilike za zapošljavanje unutar zemlje u aktivnostima s visokom produktivnošću. Kina je bila primjer tog pristupa. Njezin je rast pokretala izuzetno brza strukturalna transformacija prema sve sofisticiranijem asortimanu industrijske robe. U posljednjim godinama Kina je usto postala ovisna o visokom trgovinskom višku u odnosu s Amerikom, što je nuspojava podcijenjene kineske valute.
Države koje su ubrzano rasle u vremenu koje je prethodilo velikom krahu iz 2008. obično su imale trgovinske viškove ili vrlo male deficite. Te zemlje nisu željele primati kapital iz inozemstva zato što su shvatile da bi to stvorilo probleme za njihovu potrebu održavanja konkurentne valute. Sada je općeprihvaćena ideja da su velike vanjske bilance - za koje je tipičan bilateralni trgovinski odnos Amerike i Kine - odigrale važnu ulogu u stvaranju velikoga kraha. Globalna makroekonomska stabilnost zahtijeva da u budućnosti izbjegavamo tako velike neravnoteže tekućih računa. Povratak na visok rast u zemljama u razvoju zahtijeva da nastave gurati proizvodnju robe i usluga s kojima je moguće trgovati. U prošlosti je tu proizvodnju zbrinjavala spremnost Amerike i nekoliko drugih razvijenih država da vuku velike trgovinske deficite. To više nije moguća strategija za zemlje u razvoju s velikim ili srednjim prihodima. Jesu li prema tome zahtjevi globalne makroekonomske stabilnosti i zahtjevi rasta za zemlje u razvoju međusobno suprotstavljeni? Hoće li potreba zemalja u razvoju da generiraju velika povećanja ponude industrijskih proizvoda neizbježno doći u sukob s netolerancijom svijeta prema trgovinskim neravnotežama?
Podcijenjene valute
Sukob ne postoji kada jedanput shvatimo da ono što je važno za rast u zemljama u razvoju nije veličina njihovih trgovinskih viškova niti volumen njihovih izvoza. Važna je njihova ukupna proizvodnja modernih industrijskih roba i usluga, koja se može proširivati bez granica dok god se istovremeno širi i potražnja unutar države. Održavanje podcijenjene valute kao dobru stranu ima to što subvencionira proizvodnju takve robe, ali loša strana toga je da opterećuje domaću potrošnju zbog čega i generira trgovinski višak. Tako što se izravno potiče industrijska proizvodnja, moguće je postignuti dobru stranu bez loše. Postoje mnogi načini na koje to može biti učinjeno, uključujući smanjivanje troškova domaćih unosa i usluga kroz ciljane investicije u infrastrukturu. Još moćniji instrument mogu biti eksplicitne industrijske politike. Poenta je da si zemlje u razvoju, zabrinute zbog konkurentnosti svojih modernih sektora, mogu priuštiti da njihove valute dobiju na vrijednosti dok god imaju pristup alternativnim politikama koje izravnije promiču industrijsko djelovanje. Prema tome dobra vijest je da zemlje u razvoju mogu nastaviti ubrzano rasti čak i ako se svjetska trgovina uspori i smanji se sklonost za tijekove kapitala i trgovinske neravnoteže.
© Project Syndicate, 2009.
Dani Rodrik, profesor političke ekonomije u Školi John F. Kennedy za upravu pri harvardskom sveučilištu