U Hrvatskoj se opet intenzivno razmišlja o uvođenju poreza na vlasništvo nekretnina, a pitanjima vezanim uz taj porez Kesner-Škreb se bavi u najnovijem newsletteru IJF-a, u radu pod naslovom "Mnogo vike nizašto - tri pitanja o porezima na nekretnine". Nekretnine se u Hrvatskoj već oporezuju s pet vrsta poreza - na kuće za odmor, na dohodak od najma nekretnina, na dohodak od prodaje, na promet pri nasljeđivanju i darovanju i na promet u slučaju kupoprodaje nekretnina. Tih pet vrsta poreza uglavnom su lokalni porezi od kojih se u Hrvatskoj prikupi relativno malo novca - od ukupno ubranih 13 milijardi kuna lokalnih poreza u 2010. godini, županije, gradovi i općine su od nekretnina prikupile samo 905 milijuna kuna, odnosno 6,9 posto ukupnih lokalnih poreza, ili 0,8 posto svih hrvatskih poreza i doprinosa.
No, taj je porez i u EU27 na samom začelju ubranih poreznih prihoda, njime se ubire šest puta manje prihoda nego, primjerice, od PDV-a ili poreza na dohodak. Kesner-Škreb u svom radu također napominje kako se ne smije zaboraviti da se na nekretnine plaćaju i komunalne naknade koje nisu klasični porez već se ubrajaju u neporezne prihode, a prihod su lokalnih komunalnih poduzeća. "Prilikom razmatranja širenja poreza na vlasništvo nekretnina treba imati u vidu i teret koji za nekretnine predstavlja komunalna naknada, budući da se radi o velikim sredstvima. Općine i gradovi su 2010. od komunalne naknade prikupili 2 milijarde kuna, tj, dvostruko više od svih pet poreza na nekretnine koji su im donijeli samo 905 milijuna kuna", navodi se u analizi.
Kesner-Škreb podsjeća i kako je tijekom 1980-tih u Hrvatskoj, tj. bivšoj Jugoslaviji, postojao mnogo sveobuhvatniji porez na vlasništvo nekretnina koji se nazivao porezom na imovinu, a kojim su se oporezivale stambene zgrade, poslovni objekti i kuće za odmor. No, taj porez, dodaje, nije polučio željene rezultate. Pritom se osvrće na niz dilema i problema koji su postojale i tada i danas, primjerice koje nekretnine oporezovati - sve ili samo višak iznad određene vrijednosti, da li izuzeti oporezivanje stanova u kojima stanuju vlasnici, ili odrediti broj kvadrata po članu domaćinstva koji se neće oporezovati te upozorava da velik broj nekretnina nije uopće upisan u zemljišne knjige, još nije zaživio ni OIB, itd.
U ovom trenutku određivanje poreza na vlasništvo nekretnina za Poreznu upravu izrazito složen posao, smatra Kesner-Škreb. "Naime trebalo bi uspostaviti niz baza podataka i administrativnih postupaka kako bi se mogao utvrditi točan iznos vrijednosti nekretnine i time pravedno oporezivanje. To znači da bi trebalo: upisati sve nekretnine u zemljišne knjige; nekretninama u zemljišnim knjigama odrediti početne vrijednosti; odlučiti kako će ih se godišnje revalorizirati, te razviti modele revalorizacije; utvrditi iznose amortizacije za svaku nekretninu, uzimajući u obzir investicijsko ulaganje i iznose stambenih kredita, ali i troškove održavanja nekretnine koje je vlasnik u tekućoj godini imao; odrediti definicije stambenog, poslovnog prostora i kuća za odmor na koje će se primjenjivati različite stope; odrediti minimum stambene površine po članu domaćinstva koji se neće oporezivati, i tako dalje".
Autorica podsjeća i na rad prof. Jure Šimovića (iz 1989.) koji upozorava da porez na imovinu tijekom 1980-ih nije polučio zacrtane ciljeve iz više razloga - nerealno je utvrđivana porezna osnovica; evidencije o imovini su bile nepotpune; postojale su slabosti u radu uprave društvenih prihoda (kako se tada nazivala Porezna uprava). "Bez obzira što je prošlo mnogo vremena, čini se da slični problemi postoje i danas, pa valja dobro razmisliti treba li uopće uvoditi ovako skup i kompliciran porez koji državi donosi relativno malo novca", zaključuje Kesner-Škreb.
(Hina/pd)