Niz krivica
Više od 132.000 Hrvata štedjelo je u tadašnjoj Ljubljanskoj banci Zagreb (LBZ), a krovna Ljubljanska banka (LB) ona je koju slovenski financijeri nazivaju bakom sadašnje Nove ljubljanske banke (NLB). Što se dogodilo s bakom? Jednostavno: raspadom idealizirane Jugoslavije raspalo se i jugoslavensko gospodarstvo, a na isti način propale su i jugoslavenske financije i bankarstvo što je LB doslovce predstavljala. Tisuće Hrvata koji su teško zarađeni novac štedjeli u LB svoje su štedne uloge jednostvano izgubili. Ne bih sada moralizirala, no svatko tko je ikada ostao bez vlastitog novca i našao se u socijalno-ekonomskoj krizi zna o kojim groznim osjećajima govorim. Da katastrofa hrvatskih štediša bude još veća i teža, prošle se godine pobrinuo i veliki senat Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. On je nakon sudskog procesa koji je trajao više od deset godina konačno odbio zahtjeve trima prevarenim Hrvatima, dao za pravo stavu Slovenije - da ova ne snosi nikakvu krivicu, dakle nema nikakvu obvezu na tzv. popravke, odnosno da spor treba rješavati u okviru sljedništva nekadašnje zajedničke države - te tako zapravo zacementirao sudbinu ostalih štediša iz Hrvatske i BiH koji su izgubili novac u Ljubljanskoj banci. Iznosi koje zahtijevaju hrvatski štediše procjenjuju se, zajedno s kamatama, na oko 172 milijuna eura, a oni koje zahtijevaju štediše iz BiH na otprilike polovinu toga iznosa. Kako je uopće moguće da je na tome mjestu nastalo toliko krivica? U godinama slovenskog i hrvatskog osamostaljenja na snazi je bilo zakonodavstvo posljednjega jugoslavenskog saveznog predsjednika Ante Markovića, koje je priznavalo "neovisnost" financijskih ustanova unutar svake tadašnje jugoslavenske republike. No nijedna bankovna ustanova nije smjela raspolagati depozitima u devizama - oni su bili ekskluzivno dani na upravljanje središnjoj banci na federalnoj razini. Tada zapravo uopće nije bilo važno gdje su sredstva uknjižena jer je u svakom slučaju tim sredstvima raspolagao Beograd. Zato Slovenija, koja je nakon osamostaljenja u skladu s teritorijalnim načelom preuzela jamstva za svu staru deviznu štednju deponiranu na teritoriju Slovenije, cijelo vrijeme tvrdi da problem starih deviznih štednji i s time i dug štedišama nekadašnje Ljubljanske banke mora biti riješen u okviru sljedništva nekadašnje Jugoslavije s obzirom na to da je za štedne uloge jamčila savezna država, a Slovenija devizne uloge nije dobila.
Emocije bez argumenata
I zato se Slovenija neprestano poziva na emocije da je za vrijeme raspada Jugoslavije, rata i velikih financijskih problema za mnoge od naše bivše braće bilo najjednostavnije uperiti prst u Sloveniju jer, ah, oni su tobože uspješni i već će se nekako snaći. Slovenija ustraje u tvrdnji da glavnu odgovornost prema hrvatskim štedišama snosi Hrvatska koja s jedne strane doista ima sve mogućnosti da daljnje probleme riješi u kontekstu sukcesije. Ili pak, ako mi dopustite ironiju, Hrvatskoj ne bi škodilo da onoga vašeg Markovića dovučete pod lipu i od njega izmuzete izgubljeni novac, je l' da? A za to vrijeme pokušajte odgovoriti na nekoliko logičnih pitanja: što biste napraviti da izgubite novac koji ste pohranili u banci jer se u državi promijenilo političko uređenje? Na koga biste u tom slučaju naslovili zahtjev za povrat novca i naknadu štete? Valjda ne na banku, zar ne? O čijoj banci ovdje govorimo? O slovenskoj banci, naravno, u državnom vlasništvu! Kako je onda moguće da Slovenija tvrdi da s time nema nikakve veze? Ah, da, jer je sav novac naivno lifrala u Beograd? Gluposti. Prvo: iskreno ne vjerujem da štediše nekadašnje LB zanima u kojoj je torbi ležao njihov novac i tko se je točno njime okoristio. I drugo, slovenska je pamet doista nevjerojatno mudra ako je novac pretakala u federaciju, i to osamdesetih godina, kad je Titova Jugoslavija već pucala po svim šavovima, a federalna razina predstavljala samo list papira u epilogu neminovnog raspada. Uostalom, dragi Hrvati, nesretna kob vaših štediša mene osobno uopće ne iznenađuje. Jer Slovenci neprestano dokazuju da ih za ljudska prava nije briga. Ako takozvanim izbrisanima čitavih 18 godina nisu htjeli priznati ni stalni boravak ni osnovna ljudska prava, kako onda zamišljate da bi, škrtice kakvi već jesu, bili spremni posegnuti još i u novčanik? Ja ih poznam dovoljno dobro da to nikako ne mogu zamisliti.
Ana Jud, slovenska novinarka i publicistkinja, autorica je tri knjige: Operacija Direkt, Dosje Rokomavhi i Enron