Ujedninjeni u različitosti je moto i jedna od osnovnih ideja Europske Unije. Ulaskom u Europsku Uniju Hrvatska neće izgubiti svoj nacionalni i kulturni identitet, niti će se odreći svog jezika i svojih običaja. Naprotiv, Hrvatska će ulaskom Uniju obogatiti svojom kulturom, običajima, te donijeti jezik koji će postati 24. službeni jezik unije.

S druge strane, Hrvatska će svom identitetu dodati jedan novi, a to je EU identitet na koji ćemo se polako privikavati. Time što ćemo postati građani Unije nećemo se odreći svog identiteta koji zapravo i ostaje naš primarni identitet već ćemo na veći ili manji način osjećati pripadnost jednom novom EU identitetu koji možemo shvatiti kao supraidentitet ili kao sekundarni identitet koji pod motom Ujedninjeni u različitosti zapravo spaja sve one nacionalne i kulturne identitete, jezike i običaje koji su već dio velike EU obitelji kojoj ćemo se i mi uskoro pridružiti.

Naš novi EU identitet neće zamijeniti naš Hrvatski identitet. Zapravo mnogi su mišljenja da se ta dva identiteta niti ne mogu natjecati jedan s drugim jer EU identitet za nas nema tako dugu povijest, tako duboke korjene, emotivni značaj i osjećaj emotivne povezanosti, stoljetnu tradiciju, kulturu i običaje koje možemo pripisati nacionalnom identitetu. EU identitet je zapravo zasnovan na potpuno drugačijoj osnovi koja ujedinjavanjem različitosti, usvajanjem zajedničkih simbola, himne, zastave i sl. gradi novi multinacionalni, multijezički i multikulturni identitet zasnovan na građanskim pravima, a koji u isto vrijeme objedinjava identitet pripadnosti EU obitelji. Da bismo ga percipirali bližim potrebna nam je emocionalna povezanost s istim, osjećaj pripadnosti i želja da sve ono što taj identitet u sebi nosi prihvatimo.

U želji da još više potencira tu kulturnu raznolikost Europska unija je usvojila europski Dnevni red za kulturu kako bi promovirala kulturnu raznolikost i dijalog između zemalja članica Unije, kulturu kao katalizator kreativnosti i inovacija, te kulturu kao dio EU međunarodnih odnosa. U tom smislu EU izdvaja značajna sredstva za kulturno povezivanje u sklopu programa prekogranične suradnje, projekte iz područja kulture koji povezuju zemlje Unije, ali i Uniju s udaljenim prekoocenskim zemljama poput Brazila, Južnoafričke Republike i Kine, projekte koji potiču na interkulturni dijalog, projekt Europskih gradova kulture te Europskog nasljeđa uz koji je povezana i 2010. uvedena nagrada European Heritage Label koju će dobiti gradovi koji na najbolji način predstavljaju europsku integraciju, ideje i njenu povijest. Pored spomenutih, EU financira projekte vezane za multilingvizam, komunikaciju te Europsku digitalnu knjižnicu, muzej i arhivu pod nazivom Europeana na taj način čuva i njeguje sve svoje jezike, ali i narječja. Dapače, EU financira i provodi programe očuvanja jezika kojima prijeti izumiranje.

Na planu očuvanja jezične raznolikosti EU radi puno, kako bi ne samo sve službene dokumente prevela na 23 (uskoro 24) službena jezika Unije i kako bi ih time učinila dostupnim i razumljivim svim svojim građanima, već i kako bi svih 60 autohtonih jezika ostalo u upotrebi, kako ne bi pali u zaborav. Stoga je i strah od gubitka jezika zapravo neutemeljen. Upravo suprotno. Europska komisija u suradnji s vladama zemalja članica Unije, Europskim Parlamentom i socijalnim partnerima nastoji osigurati priliku građanima Unije da pored svog materinjeg jezika nauče još dva jezika i da time postanu zapošljiviji unutar Unije.

Strah od gubitka nacionalnog i kulturnog identiteta, jezika i običaja možda ne bi bio ni predmet razgovora da u ovom trenutku ne stojimo pred vratima Unije koja raznim načinima pokušava spasiti posrnule ekonomije zemalja članica i u isto se vrijeme nastoji izboriti s globalnom ekonomskom recesijom i padom ekonomija svojih država članica. S tim u vezi je opravdano i pitanje koje svatko od nas postavlja pitajući se “koje su to koristi koje ću ja kao individua imati i koje su to koristi koje će moja zemlja imati od ulaska u Uniju?”. Upravo odgovor na ovo pitanje u velikoj mjeri utječe na osjećaj pripadnosti, a time i na osjećaj identiteta jer se ustvari Europska unija primarno ne percipira kao prijetnja nacionalnom identitetu. Prema istraživanjima javnog mnijenja (Ipsos Puls 2011.), Unija se zapravo primarno više percipira s aspekta specifičnih ekonomskih troškova i koristi koje Unija od svojih članica traži, odnosno koje im daje. Prema istraživanjima, pitanje nacionalnog i kulturnog identiteta, očuvanja jezika i običaja nisu u prvom planu jer ima više drugih (ekonomskih) faktora u slučaju EU koji utječu na stvaranje osjećaja pripadnosti.

Hrvatska će ulaskom u Uniju službenim jezicima Unije pridodati svoj hrvatski kao 24. jezik, bogatu kulturu, tradiciju i nasljeđe te između ostalog i 6 građevina koje se nalaze na UNESCO listi svjetske kulturne baštine. Time će Unija biti bogatija za još jednu novu dimenziju, a mi ćemo postati dio jedne nacionalno-kulturno-jezično i običajno raznovrsne i raznolike sredine postajući zajedno s drugim državama članicama ujedinjeni u različitosti.

Na planu očuvanja jezične raznolikosti EU radi puno, kako bi ne samo sve službene dokumente prevela na 23 (uskoro 24) službena jezika Unije i kako bi ih time učinila dostupnim i razumljivim svim svojim građanima, već i kako bi svih 60 autohtonih jezika ostalo u upotrebi, kako ne bi pali u zaborav. Stoga je i strah od gubitka jezika zapravo neutemeljen. Upravo suprotno. Europska komisija u suradnji s vladama zemalja članica Unije, Europskim Parlamentom i socijalnim partnerima nastoji osigurati priliku građanima Unije da pored svog materinjeg jezika nauče još dva jezika i da time postanu zapošljiviji unutar Unije.

Strah od gubitka nacionalnog i kulturnog identiteta, jezika i običaja možda ne bi bio ni predmet razgovora da u ovom trenutku ne stojimo pred vratima Unije koja raznim načinima pokušava spasiti posrnule ekonomije zemalja članica i u isto se vrijeme nastoji izboriti s globalnom ekonomskom recesijom i padom ekonomija svojih država članica. S tim u vezi je opravdano i pitanje koje svatko od nas postavlja pitajući se “koje su to koristi koje ću ja kao individua imati i koje su to koristi koje će moja zemlja imati od ulaska u Uniju?”. Upravo odgovor na ovo pitanje u velikoj mjeri utječe na osjećaj pripadnosti, a time i na osjećaj identiteta jer se ustvari Europska unija primarno ne percipira kao prijetnja nacionalnom identitetu. Prema istraživanjima javnog mnijenja (Ipsos Puls 2011.), Unija se zapravo primarno više percipira s aspekta specifičnih ekonomskih troškova i koristi koje Unija od svojih članica traži, odnosno koje im daje. Prema istraživanjima, pitanje nacionalnog i kulturnog identiteta, očuvanja jezika i običaja nisu u prvom planu jer ima više drugih (ekonomskih) faktora u slučaju EU koji utječu na stvaranje osjećaja pripadnosti.

Hrvatska će ulaskom u Uniju službenim jezicima Unije pridodati svoj hrvatski kao 24. jezik, bogatu kulturu, tradiciju i nasljeđe te između ostalog i 6 građevina koje se nalaze na UNESCO listi svjetske kulturne baštine. Time će Unija biti bogatija za još jednu novu dimenziju, a mi ćemo postati dio jedne nacionalno-kulturno-jezično i običajno raznovrsne i raznolike sredine postajući zajedno s drugim državama članicama ujedinjeni u različitosti.

(Agencija VLM)

(Agencija VLM)