Paul Rozin, psiholog sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, s nekolicinom je suradnika gađenje počeo istraživati još osamdesetih godina prošlog stoljeća. "Uvijek je to bio sporedan osjećaj", kaže, "a danas je strašno popularan". Valerie Curtis, znanstvenica s londonskog Fakulteta za higijenu i tropsku medicinu, u siječnju je na konferenciji u Njemačkoj posvećenoj gađenju taj osjećaj nazvala "iznimno važnim"."Gađenje je dio našeg svakodnevnog života", kaže. "Određuje naše higijenske navike, koliko se približavamo drugim ljudima, koga ćemo poljubiti, s kime ćemo se razmnožavati i kraj koga ćemo sjesti. Ono određuje koje ćemo ljude odbaciti, a to često radimo." Gađenje se razvija vrlo rano, kaže. "Djeca optužuju jedna druge da imaju uši, a to očito djeluje jer ljudi osjećaju sram kad je gađenje usmjereno prema njima. Neka su istraživanja pokazala da su konzervativci skloniji gađenju nego liberali, a ono što se ljudima gadi obično se smatra i nemoralnim. Gađenje se lakše pokazuje u nekim etičkim pitanjima nego bijes ili strah. Ne morate nekoga uvrijediti ili ga dovesti u stanje straha za svoj život - dovoljan je samo loš miris. Usto, gađenje je razmjerno lako locirati u mozgu, a aktivira se u području amigdale, inzule i drugih regija.Istraživanja bi mogla donijeti i praktičnu korist, uključujući uvid u opsesivno kompulzivne poremećaje jer pojedini aspekti tih poremećaja, na primjer pretjerano pranje ruku, djeluju kao da je riječ o gađenju koje se otelo kontroli. Neki znanstvenici pokušavaju potaknuti gađenje prljavštinom i bakterijama kako bi potaknuli ljude na pranje ruku i poboljšanje javnog zdravstva.
Curtis je uključena u sličan projekt u Africi, Indiji i Engleskoj, a cilj je istražiti, kako sama kaže "moć izazivanja gađenja u ljudima". Slogan koji je, naprimjer, Engleze naveo na to da operu ruke prije izlaska iz zahoda bio je "Ne nosite zahod okolo za sobom". No gađenje u prošlosti nije bilo potpuno bačeno u zapećak. Charles Darwin bavio se njime u "Izražavanju emocija u čovjeka i životinja" te opisao izraz lica pri gađenju kao da netko iz usta izbacuje tvar grozna okusa. "Najjasniju sam sliku gađenja vidio", piše Darwin, "kad je jedno od moje djece pri dobi od pet mjeseci po prvi put okusilo hladnu vodu te mjesec dana kasnije kad smo mu u usta stavili zrelu trešnju". Ljudi su, dakako, složena bića, što se vidi po ponašanju roditelja koji djeci daju da probaju limun i njihovo mučenje bilježe videozapisom, a lice djeteta koje kuša limun ne može se poistovjetiti s gađenjem u odrasloj dobi. Općenito je prihvaćeno da se gađenje razvilo i zato da ljudi u usta ne bi stavljali pokvarene namirnice. Rozin i njegovi kolege smatraju da se gađenje kulturnom evolucijom proširilo i na druge oblike ponašanja, pa tako i na podsjetnike na životinjsku narav ljudskih bića - seks, smrt, izmet i pokvarena hrana podsjećaju nas na životinjske nagone.Novi je pristup gađenju prikazan u posebnom izdanju Filozofskih rasprava B Kraljevskoga društva nazvanom "Disease Avoidance: From Animals to Culture", te na konferenciji o evoluciji gađenja koja je u siječnju održana u njemačkome Bielefeldu. Curtis, koja je objavila članak u raspravama, kaže da se životinjskom porijeklu gađenja mogu pripisati i različiti načini širenja bolesti, uključujući i putem buha, pa stoga postoje brojni znakovi bolesti i brojne vrste gađenja. "Ne radi se samo o oralnim podražajima", kaže.Znanstvenici tvrde da ljudi koji žive na području Sjeverne Amerike djeluju u devet različitih područja gađenja, a Curtis kaže da se radi o sedam područja.
Joshua Tybur sa Sveučilišta VU u Amsterdamu predlaže tri područja gađenja u obliku tri odvojena psihološka programa - za izbjegavanje bolesti, odabir partnera i moralno rasuđivanje. "Ljudi koji su osjetljivi na jednu vrstu gađenja nisu nužno osjetljivi na ostale", kaže. Njegovo je istraživanje pokazalo da su konzervativci posebno osjetljivi što se tiče spolnosti, ali su liberalima slični u pogledu izbjegavanja bolesti i moralnog rasuđivanja. Znanstvenici pokušavaju utvrditi detalje o mehanizmima i evolucijskoj vrijednosti gađenja. Daniel Fessler, antropolog sa Sveučilišta u Kaliforniji, proučavao je trudnice i otkrio da im se s povećanjem razine progesterona povećala i osjetljivost na gadljivost.Njegove su se pretpostavke pokazale točnima za prvo tromjesečje trudnoće, kad bi nagli zastoj u razvoju fetusa imao najgore posljedice.Znanstvenici su nedavno otkrili da se i u žena koje nisu trudne povećanjem razine progesterona povećava osjećaj gađenja. Važna je funkcija progesterona, kako kaže Fessler, da sprečava upale, što embriju onemogućava da se ucijepi u posteljicu, pa su on i njegovi kolege pretpostavili da tijelo u trenutku kad smanjuje jednu vrstu zaštite jača onu u obliku gađenja. Curtis je u suradnji s jednom agencijom za odnose s javnošću iz Indije osmislila kampanju utemeljenu na osjećaju gađenja, a cilj joj je potaknuti pranje ruku među majkama u manjim selima, koje bi tako svoju djecu mogle spasiti od nepotrebnih smrti uslijed bolesti. Curtis kaže da je shvatila koliko je važno razgovarati o onome što nam se gadi jer se često radi o stvarima koje izravno prijete javnom zdravstvu.Pravi je primjer toga izmet, a ona o njemu često govori. "Što je gore?" pita se Curtis. "Razgovarati o izmetu ili dopustiti da djeca i dalje umiru?"
James Gorman