Velike razlike
Pokretljivost radne snage iz siromašnijih u bogatija područja amortizira ekonomske teškoće. Drugi prirodni amortizer je depreciranje valute, što povećava konkurentnost u najteže pogođenim područjima. To se ne može dogoditi sa zajedničkom valutom, a gospodarska prilagodba je dvostruko teža kada radna snaga nije dovoljno pokretljiva kako bi pomogla ublažiti regionalne kontrakcije u dohotku i nezaposlenosti. Mnogo je razloga za slabiju pokretljivost radne snage u eurozoni nego u Americi. Možda je jezik najvažnija kulturna komponenta pokretljivosti radne snage. Od Mississippija preko New Yorka do New Orleansa, jezik je isti i razumljiv svima. Od Berlina do Barcelone ili od Rima do Rotterdama to nije slučaj. Za građane eurozone koji ne govore glavne jezike, osobito engleski, pokretljivost preko nacionalnih granica, unutar jednovalutnog područja, u najboljem slučaju je ograničena.
To su razlike koje se ne mogu jednostavno izbrisati. Dok neki aspekti kulture postaju globalizirani, varijacije u Europi su daleko veće nego između američkih saveznih država. Primjerice, sve do druge polovice dvadesetog stoljeća današnje članice eurozone redovito su se sukobljavale na ratištima. Nasuprot tome povijest Amerikanaca iz različitih država, osim u građanskom ratu, odnosi se na zajedničku borbu u ratovima u inozemstvu. To znači da kada Kalifornija padne u krizu, stanovnici jednostavno presele na Srednji zapad, a kada tamo propadnu radna mjesta, migriraju na nova u Teksasu. Takav je uzorak mnogo manje rasprostranjen u Europi. Iako se fiskalni sustavi američkih država razlikuju, kod svih je fiskalni teret ispod polovice iznosa na saveznoj razini. Američke države i općine suočavaju se s ozbiljnim fiskalnim izazovima zbog nedovoljno financiranih mirovinskih i zdravstvenih sustava, ali građani različitih država imaju zajednički nacionalni proračun. Građani različitih zemalja eurozone suočavaju s radikalno drukčijom fiskalnom pozicijom središnje uprave.
Stroža ograničenja
Doista, mnogi promatrači tvrde da je nedostatak zajedničkoga fiskalnog sustava u eurozoni njezin glavni problem. No natjecanje preko poreza i usluga je korisno. Ipak, ako euro želi preživjeti, moraju biti postavljena stroža ograničenja, s ozbiljnim i provedivim kaznama. Oni koji bi rado otpisali euro kao neuspjeh trebaju uzeti u obzir da postoji samo deset godina. Iako je euro suočen s jakim pritiscima, ni dolarsko "jedrenje" Amerike u početku nije uvijek bilo glatko. Zemlje eurozone prvo se moraju izvući iz dužničke krize, smanjiti fiskalni deficit i ojačati nedovoljno kapitaliziran bankarski sustav. No ako eurozona želi opstati i prosperirati, treba poduzeti sveobuhvatne strukturne reforme za poboljšanje unutrašnje pokretljivosti radne snage. Hoće li građani podržati političara koji predlaže reforme kako bi se povećala pokretljivost radnika, i hoće li takve reforme biti dovoljne za prevladavanje jezičnih i kulturnih barijera, otvorena su pitanja. Generacije europskih političara pokretale su Europsku uniju, a zatim i zajedničku valutu kako bi se zemlje ispreplele toliko čvrsto da još jedan veliki rat između njih postane nemoguć. No unatoč prednostima zajedničke valute poteškoće upravljanja tako različitim gospodarstvima ističu se danas više nego prije.
© Project Syndicate, 2011.
Michael Boskin, profesor ekonomije na stanfordskom sveučilištu i viši suradnik pri Hooverovu institutu