Tri moguća objašnjenja
Ustrajanje ECB-a na "dobrovoljnom" restrukturiranju - tj., na izbjegavanju kreditnog događaja - zavadilo je dvije sukobljene strane. Ironija je u tome da su nadzorna tijela dopustila stvaranje tako disfunkcionalnog sustava. Stav Europske središnje banke jest čudan. Nadali bismo se da će banke spriječiti rizik od neplaćanja obveznica u svojim portfeljima putem kupnje osiguranja, a ako kupe osiguranje, nadzorno tijelo zabrinuto zbog stabilnosti sustava sigurno bi se htjelo osigurati da osiguravatelj snosi trošak u slučaju gubitka. No, ECB želi da banke pretrpe gubitak od 50 posto na obveznicama, a da se osiguranje ne treba platiti. Postoje tri objašnjenja za takav stav Europske središnje banke, a nijedno ne ide u korist te institucije te njezina ponašanja kao nadzornog tijela. Prvo je objašnjenje to da banke zapravo nisu kupile osiguranje te da je riječ o špekulativnim potezima. Drugo je da ECB zna da financijski sustav nije transparentan te zna da ulagači znaju da ne mogu odrediti kakav će biti učinak nedobrovoljnog bankrota, zbog čega bi kreditna tržišta mogla blokirati te bi došlo do propasti razmjera Lehman Brothersa u rujnu 2008. Treće je objašnjenje da ECB nastoji zaštititi nekolicinu banaka koje su osiguranje sastavile. Nijedno od tih objašnjenja nije dovoljno dobra isprika za protivljenje ECB-a dubokom nedobrovoljnom restrukturiranju grčkog duga. Europska je središnja banka trebala ustrajati na većoj transparentnosti, i to je trebala biti glavna pouka 2008. godine. Nadzorna tijela nisu bankama trebala dopustiti špekulativno poslovanje, već su u najmanju ruku trebala tražiti od njih da kupe osiguranje, a potom ustrajati na restrukturiranju prema kojemu bi im se osiguranje isplatilo.
Štoviše, malo je dokaza da bi duboko nedobrovoljno restrukturiranje bilo išta traumatičnije od dubokog dobrovoljnog restrukturiranja. Ustrajanjem na dobrovoljnosti Europska središnja banka možda želi biti sigurna da restrukturiranje neće biti duboko, no u tom slučaju, interese banaka stavlja ispred interesa Grčke, a za nju je duboko restrukturiranje nužno ako želi izaći iz krize. Europska središnja banka interese nekolicine banaka koje su inzistirale na zamjeni za kreditni rizik možda čak stavlja ispred interesa Grčke, europskih poreznih obveznika i vjerovnika koji su oprezno postupili i kupili osiguranje. Stav ECB-a je neobičan i s gledišta demokratskog upravljanja. O odvijanju kreditnog događaja odlučuje tajno vijeće Međunarodnog udruženja za zamjene i derivate (ISDA), industrijske skupine koja i te kako ima interesa u cijeloj priči. Ako je ono što se u novinama piše točno, neki članovi vijeća koriste se svojim položajem za promicanje povoljnijih pregovaračkih položaja. No, čini se posve nerazumnim da bi Europska središnja banka tajnom vijeću sastavljenom od tržišnih sudionika s vlastitim interesima prepustila pravo odlučivanja o prihvatljivom obliku restrukturiranja duga. Jedini argument, koliko god površan bio, koji bi opravdao takav potez radi zaštite javnog interesa jest taj da bi nedobrovoljno restrukturiranje moglo dovesti do financijske zaraze, a velika bi se gospodarstva eurozone, poput Italije, Španjolske pa čak i Francuske, morala suočiti s drastičnim te možda ograničavajućim porastom troškova kreditiranja. No, to za sobom povlači pitanje: zašto bi nedobrovoljno restrukturiranje dovelo do gore zaraze nego dobrovoljno restrukturiranje jednake dubine?
Demokratski (ne)odgovorni
Da je bankarski sustav pravilno reguliran te da banke drže državni dug putem kupnje osiguranja, nedobrovoljno bi restrukturiranje trebalo manje uzburkati financijska tržišta. Naravno, moglo bi se tvrditi da će, ako se Grčka izvuče s nedobrovoljnim restrukturiranjem, i drugi biti u kušnji krenuti tim putem. Financijska su tržišta zabrinuta da bi se to moglo dogoditi, pa bi odmah povisila kamatne stope na druge manje i veće zemlje eurozone kojima prijeti takav scenarij. Međutim, najugroženije su zemlje već isključene s financijskih tržišta, pa bi panična reakcija imala ograničene posljedice. Naravno, drugi bi mogli krenuti putem Grčke ako nakon restrukturiranja bude u boljem stanju. To je istina, ali to već svi ionako znaju. Ponašanje Europske središnje banke ne bi trebalo iznenaditi: kao što smo već vidjeli, institucije koje nisu odgovorne u demokratskom smislu često upadaju u zamke posebnih interesa. Tako je bilo i prije 2008., no na veliku žalost Europe i svjetskoga gospodarstva, problemu se otad nije pristupilo na odgovarajući način.
© Project Syndicate, 2012.
Joseph E. Stiglitz, profesor je na Sveučilištu Columbija, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju te autor knjige 'Freefall: Free Markets and the Sinking of the Global Economy'