Keynesijanski strahovi
Iako globalni rebalans doista zahtijeva smanjenje viškova, problem nije u smanjenju viškova gospodarstava u razvoju kako bi se omogućilo posljedično smanjenje deficita u razvijenim zemljama. U 2012. godini smanjenje njemačkog viška moglo bi se pokazati hitnijom mjerom negoli smanjenje kineskog viška jer će od smanjenja njemačkog viška koristi imati cijela Europa, u kojoj počivaju najveći rizici vezani uz globalni oporavak.Nadalje, kineski renminbi trenutačno proživljava strmu realnu aprecijaciju jer inflacija u Kini raste puno brže nego u Sjedinjenim Američkim Državama i eurozoni. Zapravo "njemački" euro gubi na vrijednosti unatoč velikom njemačkom suvišku jer je on također valuta južnih europskih zemalja koje su zapale u nevjerojatne nevolje. Kineski i njemački viškovi na tekućim računima s punim se pravom smatraju preprekama na putu prema oporavku jer oduzimaju od potencijalne svjetske efektivne potražnje i pridonose globalnoj "planiranoj štednji" koja nadmašuje "planirana ulaganja", što je recept za recesijski pritisak. No, sve veća koncentracija osobnih prihoda i bogatstva unutar mnogih zemalja, ponajprije u Sjedinjenim Američkim Državama, trebala bi potaknuti slične "keynesijanske" strahove. Veća koncentracija osobnih prihoda i bogatstva može se promatrati kao "unutarnja" neuravnoteženost u mnogome slična "vanjskoj" neuravnoteženosti na tekućem računu zbog činjenice da skupine osoba koje najviše zarađuju obično veći dio svog prihoda štede.
Trajna smjena prihoda prema onima koji najviše zarađuju dovest će do veće razine opće ušteđevine, što će se morati kompenzirati znatnijim ulaganjima, većim neto izvozom ili većom javnom potrošnjom s ciljem izbjegavanja recesijskog pritiska. Iako razina nejednakosti diljem svijeta varira, tendencija prema većoj koncentraciji na vrhu doima se svima zajedničkom jer upravo promjene glede koncentracije vode do promjene planirane uštede. Gdje god postoji dugoročni trend koncentracije prihoda, on će najvjerojatnije uzrokovati deflacijske pritiske. Naravno, i drugi čimbenici, kao što su vladine mjere, mogu nadomjestiti navedi pritisak. U godinama prije krize u Sjedinjenim Američkim Državama niske kamatne stope i potrošnja financirana zaduživanjem skupina stanovnika s nižim prihodima, koje su poticale vladine mjere i praksa financijskog sektora, poslužile su kao kompenzacija za štednju na samom vrhu. Stoga su unatoč rekordnoj koncentraciji prihoda Sjedinjene Američke Države bilježile velik deficit. U Kini su pak neto izvoz i državna ulaganja osigurali trajnu ekspanziju. I u Njemačkoj se povećao neto izvoz.
Akumulacija ili ulaganja
Unatoč svemu tome, promjene prihoda u korist skupina pojedinaca koji najviše štede i povećanje viškova na tekućem računu imaju slične prvobitne učinke na ukupnu svjetsku uštedu. Naravno, samo su početni učinci slični. Nakon toga puno stvari ovisi o tome vodi li porast viškova do veće akumulacije rezervi ili izravnijih stranih ulaganja, o tome kako različite prihodovne skupine troše novac u pogledu domaće i uvozne robe te o tome kakve se makroekonomske mjere provode. U cijelu priču o neuravnoteženosti mora se uključiti i sklonost potrošnji na uvoznu i domaću robu u različitim zemljama, kao i na ravnotežu javne i privatne štednje. Nadalje, nužno je dopuniti strah od "globalne neuravnoteženosti" analizom kako povećana koncentracija prihoda može dovesti do "unutarnje neravnoteže" i recesijskih pritisaka sličnog reda veličine. Ove su neravnoteže povezane i obje predstavljaju prijetnju održivom ubrzanom rastu. Globalna neuravnoteženost i povećanje nejednakosti kod kuće moraju se zajedno analizirati i o njima se mora raspravljati istodobno. Tek tada te ćemo probleme moći učinkovito
riješiti.
© Project Syndicate, 2012.
Kemal Dervis, bivši turski ministar gospodarstva i dužnosnik Programa Ujedinjenih naroda za razvoj te potpredsjednik Svjetske banke, potpredsjednik organizacije Brookings Institution