Ovaj komentar toga nalaza nije samohvala, jer je veći dio godine 2009. Medicinski fakultet vodila uprava na čelu s dekanom prof. Stipanom Jankovićem, a uprava kojoj sam ja bio na čelu kao dekan na dužnost je nastupila 1. listopada 2009. Razumijem se u nastavu i znanost, prilično dobro i u struku, a gotovo ništa ne znam o financijama. A onda su se upravo financije pokazale najjednostavnijima, a problemi su se pojavili u struci, znanosti i napose u nastavi. Zbog pravne dvojnosti kliničkih bolnica i medicinskih fakulteta na struku nisam imao utjecaja i tu smo učinili malo ili čak i nimalo. Nastava se pokazala najtvrđim orahom, a načeli smo ga čekićem bolonjskih načela, režima studija i nastavnoga programa i kliještima računalnoga sastavljanja i nadzora rasporeda i sadržaja nastave. Na oko 80% povisili smo pristupanje studenata prvim ispitnim rokovime i njihov uspjeh. A koje se čudo dogodilo s financijama? Malo, ali s velikim učincima. Oslonio sam se na na šeficu računovodstva i predstavnika radnika koji je ujedno i sindikalni povjerenik. Pokazalo se da svi zakoni i pravila postoje, da ih oni znaju i žele primijeniti. Proglasio sam ih svojim nadređenima, a sve rasprave o novcu potpuno sam otvorio prvo dekanskom kolegiju, a potom, preko mrežnoga objavljivanja zapisnika sastanaka Kolegija, i svim zaposlenicima. Nastala je vrlo lijepa i uzbudljiva pomutnja: bezbrojni tražitelji novca u sivim i crnim zonama nisu željeli ući u zapisnik, a blagoslovljeni Kolektivni ugovor jasno je otkrio da se poslijediplomska nastava ne honorira (nego se sati ubrajaju u normu), da se poslijediplomski ne smije naplaćivati vlastitim zaposlenicima i da Zakon propisuje da zarada od trajne izobrazbe podliježe PDV-u. Prijedlog da se o tome glasuje na Vijeću otklonio sam uvjerenjem da se o zakonima glasuje samo u Saboru. Primjer uglednoga bratskoga i manje uglednih rođačkih fakulteta koji na taj oblik zarade ne plaćaju PDV nije me ganuo, jer umjesto mene nitko nije želio ići u zatvor.
Najviše me obradovao kad sam otkrio da onaj isti KU detaljno propisuje kako se dijeli novac zarađen na tržištu od vlastite djelatnosti! Budući da sam već na početku mandata uveo pravilo da na sastanke u Zagreb dekan i prodekani putuju autobusom, odjednom smo imali dovoljno novca za nastavu i znanost. Zašteđenim novcem uloženim u znanost upravljalo je povjerenstvo od pet stvarnih i stvarno mladih znanstvenika; oprema za istraživanja razvrstana je u zajedničku i posebnu, a nabavljanjem zajedničke ravnalo je to isto nepotkupljivo povjerenstvo. Prestale su sve svađe i nastao je jedan abortivni oblike akademske pastorale. Zatim su došli (re)izbori za dekana i izgubio sam. Protiv mene su glasovali nastavnici koji u Zagreb nisu putovali autobusom smatrajući se zakinutim za janjetinu u Macole, i svi studenti smatrajući da je Bologna plod bezosjećajnosti divljega kapitalizma. Nastavnici su osjećali da sam ugrozio autonomiju akademske zajednice ne dopustivši da se glasuje o poštivanju zakona, a studenti da europska diploma za njih nije važna budući da Hrvatska neće ući u EU dok oni ne odrastu, a onda je ionako svejedno. Ukupno sam zadovoljan, jer sam sigurno naučio kako se vode fakultetske financije. Ne znam tko će poželjeti slijediti moj primjer, ali to i nije važno: novi zakoni o znanosti, visokom školstvu i sveučilištima bit će glatko prihvaćeni i pelješenje državnoga proračuna i studenata slabijega materijalnoga statusa prestat će i bez mene i moje šefice računovodstva i sindikalnoga povjerenika.
Matko Marušić