Rješenje iz kuhinje HSLS-a
O tome da u Vladi razmišljaju o mogućim mjerama u tom području pisalo se i prije desetak dana, i to ne baš "napamet", ali su u Vladi brzo reagirali tvrdeći da "Vlada ne razmišlja o obustavi uplata u drugi mirovinski stup", već upravo suprotno - cilj joj je jačati drugi stup. Neke zamisli koje se zasad drže u pričuvi ostavljaju prostor za takvo tumačenje, a istodobno bi de facto rasteretile proračun za koju milijardu. Riječ je o ideji koja nije posve nova, a u predizbornoj kampanji HSLS je ponudio i tehničko, provedbeno rješenje. Ona se svodi na to da se svim zainteresiranim članovima fondova drugog stupa koji su u drugi stup ušli dobrovoljno (sa 40+ godina) omogući povratak u prvi stup, i to tako da fondovi ne moraju prodavati imovinu "povratnika", već kroz prijeboj između državnog proračuna i obveznih mirovinskih fondova. Tih tzv. opcijskih članova u fondovima drugog stupa ima više od 90.000, a njihova štednja iznosi više od 4,7 milijardi kuna. Drugim riječima, veća je od iznosa godišnjih uplata doprinosa u drugi stup za sve osiguranike. Ideja o prijeboju podrazumijeva da se tim članovima fondova dade (kraći) rok da se odluče između ostanka u drugom i povratka u prvi stup, a pretpostavlja i da bi se većina njih odlučila vratiti u prvi stup. Osim utjecaja kraćeg razdoblja štednje na iznos mirovine iz drugog stupa, u slučaju "opcijskih" članova važan faktor za odluku je i dodatak na mirovine uveden nakon što su se oni već odlučili za II. stup, pri čemu su ostali bez prava na taj dodatak u dijelu mirovine iz prvog stupa.
Odmah smanjenje deficita
Kad bi se većina te skupine osiguranika opredijelila za povratak u prvi stup, u njega bi vratili i dosadašnju štednju iz drugog stupa, ali to potraživanje na ime preuzete obveze da "povratnicima" u budućnosti isplaćuje cjelovite/pune mirovine država bi prema fondovima riješila tako da joj se ono "vrati" kroz ovogodišnje ukupne uplate u drugi stup. Za proračun bi to kratkoročno značilo nekoliko milijardi kuna manji deficit, a preuzete obveze bi se rasporedile u budućnosti shodno dinamici umirovljenja te kategorije osiguranika. Takve operacije su svojevrsna kupnja vremena koja načelno ima smisla samo ako se usporedo s jednokratnim smanjenjem potreba financiranja ustraje na uspostavljanju održivijeg okvira javnih financija, tj. provedbi reformi. K tomu takve ideje nije ni politički lako progurati. Osnivačima mirovinskih fondova zasigurno se ne bi svidjelo trajno ostati bez tolikog broja članova i imovine. Kad se ljetos tražilo rješenje za ispravljanje nepravde prema članovima obveznih fondova koji su to postali dobrovoljno, ono je i pronađeno u mogućnosti izbora, ali tek u trenutku umirovljenja. Dakle, osiguranici i njihova mirovinska štednja ostali bi u fondovima drugog stupa sve do trenutka umirovljenja kad bi se odlučili za isplativiju varijantu. Time su ti osiguranici lišeni rizika da im II. stup ispadne lošija opcija i takva pravila zapravo odgovaraju i njima i fondovima. Vlast je, doduše, nepravednim pristupom dodacima na mirovine najviše kumovala problemu razočaranih "dobrovoljaca" u drugom stupu. No ako je u pitanju kreditni rejting i ako se situacija oko uvjeta financiranja na tržištima zaoštri, ne bi trebala čuditi ni oštrija igra Vlade u domeni promjene pravila igre.