Što će se dogoditi sa Europskom unijom u budućnosti teško je reći, no stručnjaci smatraju da joj preostaju dva izbora. Jedan put vodi prema totalnom raspadu eura sa svim političkim i ekonomskim posljedicama koje to povlači sa sobom, dok se drugi, puno svjetliji put, odnosi na prijenos bogatstva preko europskih granica, uz odgovarajući gubitak suvereniteta. Prema tome, dvije su alternative: razdvajanje ili superdržava, piše Economist.

U posljednjim dvjema godinama, obilježenim krizom, europski lideri nisu željeli odabrati neku od spomenutih alternativa, već su naprosto pobjegli od te odgovornosti. Složni su oko zadržavanja eura kao glavne valute, izuzevši Grčku. Ipak, sjeverno-europski investitori, na čelu s Njemačkom, neće izdvojiti dovoljno sredstava za opstanak eura, dok europski dužnici sa juga sjevernjacima sve više zamjeraju to da im naređuju kako da vode vlastita gospodarstva.

Ovo je svojevrsno iskušenje i test za europsku integraciju iza koje stoji 60 godina dugotrajne povijesti i suradnje. Veliki napor radi očuvanja valute smatrati će se pravovaljanim samo ukoliko Europljani u tom pogledu dijele osjećaj zajedničke svrhe. Najviše od svega, ovo je test za Njemačku čija kancelarka, Angela Merkel, smatra kako je prijetnja od raspada eura zapravo nužna da bi tvrdoglave europske vlade provodile daljnje reforme u svojim državama. No njemačko balansiranje zapravo baca sumnju na budućnost eura, čime se povećavaju i troškovi intervencije te ubrzava kolaps za koji Merkel tvrdi da ga želi izbjeći. U svakom slučaju, odluka o budućnosti Europe biti će donesena u Berlinu.

Prošlog se ljeta raspravljalo dokapitalizaciji banaka radi sprečavanja propasti eurozone, ali i o potpori od strane Europske središnje banke (ESB) te suzbijanju tvrdokorne štednje. Nažalost, planovi za spašavanje u kratkom su roku pali u vodu i, iako je ESB privremeno donijela olakšanje pružajući bankama jeftinu i dugoročnu gotovinu, kriza se je nastavila i dodatno zakomplicirala.

Stoga se može zaključiti kako, bez obzira na sudbinu koja će zadesiti Grčku, plan spašavanja zahtijeva mnogo više. Eurozona bi se, ako ne želi doživjeti potpuni krah, morala osloniti na zajedničke resurse i to pomoću svojih velikih banaka te kroz izdavanje euroobveznica radi raspodjele tereta duga.

Potrebno je brzo reagirati jer vrijeme ističe, a korak prema federalizmu zbunjuje mnoge Europljane. Sve lošije informacije o poslovanju europskih banaka izazvale su sumnju kod štediša i investitora pa su oni na oprezu više no ikad. Sasvim je jasno kako eurozoni hitno treba rješenje i jasan plan.

Postavlja se pitanje je li euro vrijedan spašavanja i koliko se to uopće isplati? Čak i najtvrdokorniji zagovaratelji jedinstvene valute sada priznaju da stvari ne stoje dobro te da situacija s eurom postaje sve gora. Grčka nikad nije smjela ući u eurozonu. Francuska i Njemačka jurile su poput kočije s konjima kroz pravila koja su dizajnirana kako zaduživanje europskih vlada ne bi izmaklo kontroli.

Tvrdokorni zagovaratelji eura nisu uspjeli shvatiti da, iako su Irska i Španjolska poštivala fiskalna pravila u vezi s eurom, te su zemlje naprosto bile preranjive kad su u pitanju nekretnine, dok su Italija i Portugal uhvaćeni u zamku sporog rasta i padajuće konkurentnosti.

Mnogi smatraju kako bi raspad mogao omogućiti pojedinim zemljama da vrate kontrolu nad vlastitom monetarnom politikom, a jeftinija će im valuta omogućiti da usklade nadnice sa produktivnošću radnika, barem na neko vrijeme. Zagovaratelji raspada zamislili su jedan vrlo optimističan scenarij, odnosno prijateljsko razdvajanje. Svaka bi vlada proglasila da se svi domaći ugovori koji se tiču depozita, kredita, plaća i cijena trebaju promijeniti u novu valutu. Da bi se izbjegli bjegovi, banke bi, posebice u slabijim ekonomijama, barem preko vikenda trebale u potpunosti obustaviti ili barem ograničiti isplate. Vlade pak bi, radi sprečavanja odlaska kapitala, trebale nametnuti određenu razinu kontrole.

Sve to donekle dobro zvuči na papiru, no da bi se postiglo takvo stanje potrebni su ogromni troškovi. Čak i da cijeli proces s raspadom bude besprijekorno izveden, banke i poduzeća diljem kontinenta bi se raspala jer im se stanja u domaćoj i inozemnoj bilanci više naprosto ne bi poklapala. To bi pokrenulo tužbe, a vlade s deficitom bile bi prisiljene na brutalno smanjenje potrošnje ili tiskanje većih količina gotovine.

I to je optimističan scenarij. No vjerojatnije je da će do raspada doći zbog poniranja cijena globalnih dionica, pada kvalitete, bijega banaka i kolapsa u proizvodnji. Devalvacija valute u slabim ekonomijama te aprecijacija u snažnim uništiti će bogate zemlje – proizvođače.

Kontrola kapitala nije dopuštena u Europskoj uniji a ukidanje eura je nezakonito, pa bi cijela unija zapala u pravni pakao. Neke bogatije zemlje mogle bi kroz obustavu jedinstvenih tržišta zaštiti svoje proizvođače te pokušati odvratiti ekonomske migrante ograničavanjem slobode kretanja. Prema tome, bez protoka ljudi, dobara i kapitala, malo bi toga ostalo od Europske unije.

Kolaps koji bi mogao zadesiti Europu spremno bi dočekali svi oni koji su bili protiv unije, antiglobalisti kao što je Francuskinja Marine Le Pen. Bilo bi toliko krivaca: financijeri, eurokrati, nepomirljivi Nijemci, slabi Mediteranci, stranci i tako dalje. S pogoršanjem nacionalnih politika, slama se i europska suradnja.

The Economist ističe kako je dobrovoljno napuštanje eurozone vrlo nepromišljeno te je spašavanje eura i unije poželjno naspram raspada i kraha cijele Europe.

U raspravama o spašavanju eura stavljen je preveliki naglasak na rast i razvoj. To bi pomoglo jer rast olakšava upravljanje dugom i povoljno utječe na zdravlje banaka, ali to nije dovoljno jer bi realni poticaji bili preoskudni da bi izvukli eurozonu iz krize. ESB bi morala i trebala popustiti te smanjiti kamatne stope, no sredstva za investiranje su i dalje ograničena.

U svakom slučaju, problemi eurozone su vrlo duboki. Banke i njihove vlade oslanjaju se jedni na druge poput pijanaca, a podrška ESB-a nije mogla pomoći oslabljenim ekonomijama Španjolske, Irske, Portugala i Italije.

Sve dok su prinosi na obveznice visoki, a rast slab, vlade će se suočavati sa sumnjom u sposobnost servisiranja dugova a krediti banaka će se pogoršavati. Ta ista nesigurnost utječe na rast prinosa i ograničava bankarske kredite, čime se onemogućava daljnji rast. Strah od bankarskog kolapsa čini državne obveznice sve rizičnijima, a strah da se država s time ne može nositi povećava vjerojatnost tog kolapsa.

To dovodi do zaključka da zemlje unutar eurozone naprosto moraju raspodijeliti teret svojih dugova a logika je vrlo jednostavna. Nije problem u iznosu duga, već u njegovoj fragmentarnoj strukturi. Gledano u cjelini, dug eurozone iznosi 87 posto BDP-a, dok je taj postotak u SAD-u veći od 100 posto. Slično tome, banke nisu prevelike za cijeli kontinent, već samo za pojedine vlade. Da bi preživjela, Europa mora postati federalnija. Pitanje je samo u kojoj mjeri.

Kriza je pokazala da se vlade bore kolektivnim odlukama. Male se zemlje eurozone boje kako će veliki prečvrsto upravljati nad njihovim sudbinama. Ako Berlin plati račune te naređuje ostatku Europe kako da se ponaša, to dovodi do rizika od pojave destruktivne nacionalističke ogorčenosti protiv Njemačke. To bi dovelo do snažnijeg pritiska određenog kruga Britanaca da izađu iz EU, i ne samo Britanaca, već i svih liberalno nastrojenih Europljana.

Plan spašavanja stoga bi trebao ograničiti i raspodjelu tereta duga i ustupak suvereniteta. Time se, umjesto izgradnje federalnog sustava, popunjavaju dvije rupe u originalnom dizajnu jedinstvene valute. Prva je financijska – eurozoni je potreban regionalni sustav za nadzor banaka,dokapitalizacija, osiguranje depozita i regulacije. Druga je rupa fiskalna i odnosi se na to da će vlade biti sposobne upravljati i smanjiti svoje fiskalne terete samo u slučaju ograničene uzajamnosti dugova. U oba slučaja, odgovor je ne transferirati sve na razinu Europske unije.

Počevši s bankama, još od stvaranje eura, europska je integracija otišla najdalje u financijskom segmentu. Banke su se proširile izvan svojih nacionalnih granica – njemačke su banke punile španjolski bum nekretnina, dok su Francuzi istovremeno financirali zaduživanje Grka.

Rješenje je prenošenje nadzora nad bankama, kao i podršku, s nacionalne razine na europsku. Morao bi postojati barem zajednički sustav osiguranja i nadzora depozita, uz zajednička sredstva za dokapitalizaciju najugroženijih institucija te regionalna pravila za spašavanje propalih banaka. Prvi bi korak trebao biti korištenje europskih sredstava za spašavanje slabih banaka, posebice u Španjolskoj. Osim toga, brzo bi trebalo uspostaviti i zajednički sustav za osiguranje depozita.

To su velike promjene jer države više neće imati mogućnost prisiliti banke da podupiru domaće tvrtke ili da kupe državne obveznice. Banke više neće biti njemačke ili francuske, već europske. To je integracije, ali ograničena na financijski segment, dio ekonomije u kojem je monetarna unije već izbrisala postojanje nacionalnih granica.

I fiskalna integracija može se ograničiti. Bruxelles ne treba preuzimati odgovornost za poreze i potrošnju, niti je potrebno da euroobveznice pokrivaju sve europske dugove. Sve što je potrebno je da prezadužene zemlje imaju pristup novcu a banke sigurnu klasu imovine na europskoj razini koja nije vezana uz bogatstvo jedne zemlje.
Rješenje je uža euroobveznica koja spaja ograničenu količinu duga na ograničenu količinu vremena.

Čak je i objašnjena verzija ograničenog federalizma vrlo varljiva. Jedinstvena regulacija bankarskog sektora zahtijevala bi promjene ugovora, što bi bilo vrlo teško jer čak 10 članica EU, uključujući i Veliku Britaniju, nisu članice monetarne unije.

Ovo je zaista kompliciran postupak, ali ipak jeftiniji i nosi manje negativnih posljedica od totalnog raspada eurozone. Spašavanje eura je, dakle, poželjno i moguće. Pitanje je samo hoće li Nijemci, Austrijanci i Nizozemci biti dovoljno solidarni prema Talijanima, Španjolcima, Portugalcima i Ircima? Nadamo se da hoće jer to je i u njihovom interesu. Došlo je vrijeme da europski lideri, na čelu sa Angelom Merkel, pokažu svoje liderske sposobnosti i hrabrost te da spase Europsku uniju od strmoglavljenja prema rupi bez dna.

(pd)