Stipan Bilić
Plansko okrupnjivanje
Europska je unija prije 15-20 godina utvrdila da konkurentno može biti imanje od 80 hektara i planski je krenula u okrupnjivanje. Oko 80 posto hrane u EU dolazi s imanja koja su veća od 60 ha ili, još preciznije, EU ima oko 7,5 milijuna poljoprivrednih proizvođača među kojima je oko 30.000 tvrtki čija godišnja proizvodnja vrijedi oko 210 milijardi eura, dok 7,47 milijuna farmera godišnje daje proizvodnju od 140 milijardi eura. Unija je već osigurala da najveći dio poljoprivredne proizvodnje daju veliki proizvođači i stoga može napuštati poticanje velikih i okrenuti se ruralnom razvitku. Kad Hrvatska uđe u EU, našim poljoprivrednicima neće konkurirati mali farmeri, nego moćne korporacije, ističe sugovornik Poslovnog dnevnika. Hrvatska poljoprivredna poduzeća obrađuju samo 12 posto svih oranica i daju 52 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje, odnosno 75 posto otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda. Ta su poduzeća u proizvodnji po hektaru, po uloženom kapitalu i zaposlenima efikasna kao i poduzeća iz EU i taj se sektor ne smije slabiti. Bilić podsjeća da je uvoz hrane skočio nakon što je poduzećima, odnosno PIK-ovima, oduzeto 200.000 hektara. "Domaćem tržištu nedostaje intenzivna proizvodnja s tih površina. Nijedna vlada ni resorni ministri nisu se zapitali koliku proizvodnju postižu seljaci na hektarima koji su uzeti poduzećima, odnosno proizvode li uopće. Tržište traži odgovor na to pitanje, ali ne s emotivnim ili političkim nabojem", opominje Bilić i navodi da veliki proizvođači ostvaruju sedam tona pšenice po hektaru, a mali 3-4 tone. Prosječna farma u Njemačkoj godišnje tržištu isporuči hrane za 150.000 eura. Želimo li imati konkurentna imanja, hrvatski farmeri moraju dostići godišnju proizvodnju od najmanje 100.000 eura i za njih treba osigurati 300-500 tisuća hektara oranica. "Hrvatska danas proizvodi hrane za dvije milijarde eura, a morala bi za četiri. Poduzeća proizvedu za milijardu što znači da bi farmeri morali za tri. Održiva je farma s godišnjim prihodom od 100.000 eura i to je prvi ključni uvjet budućeg razvoja poljoprivrede koja opstaje sa 30.000 farmera", ocjenjuje Bilić.
Učiti efikasno raditi
Usto poljoprivredno zemljište mora imati pretpostavke za korištenje suvremene tehnologije: prostrane oranice i odvodnju viška vode, što je važnije od navodnjavanja. Za odvodnju po hektaru trošak je 500 eura, a prinos raste sa četiri na sedam tona. Hrvatska već ima 15-20 tisuća gospodarstava koja obrađuju 20 i više hektara i njih treba podržati okrupnjivanjem oranica i kupnjom opreme, računa da to stoji pet-šest milijardi eura. Troškove melioracije morao bi pokriti proračun, dok bi okrupnjivanje parcela i oprema bili obveza farmera, na način da ih banke prate povoljnim kreditima. Onako, kaže, kako su to svojedobno odradile u svojim zemljama. Švicarska s milijun hektara proizvodi hrane za sedam milijardi eura, a Hrvatska sa 800.000 ha proizvede za dvije milijarde. Hrvatski hektar opterećen je sa 300 eura kredita, a švicarski sa 14.000 eura uz kamatu 2,1 posto. "Velika je odgovornost buduće Vlade za poljoprivredu, ona mora 'motivirati' banke za povoljnije kredite", kaže Bilić. Napominje da se mora brzo razviti i sustav edukacije, farmere naučiti kako efikasno raditi i zaraditi.
Poticaje davati za 10-15, a ne 200 proizvoda
"U 2006. poticaji su navodno iznosili 2,5 milijardi kuna, podatak nije javno prezentiran, no poznato je da su poljoprivredna poduzeća dobila 480 milijuna kuna, a njihov ukupan prihod bio je šest milijardi kuna. Te je godine od seljaka otkupljena proizvodnja u vrijednosti dvije milijarde kuna. Znači, na kunu prodane hrane dobili su kunu poticaja. To pojašnjava skupu hranu na domaćem tržištu", kaže Bilić. "Njemačka obrađuje 17 milijuna hektara, proizvodi hrane za 47 milijardi eura i poticaje prima 150.000 seljaka za 16 proizvoda, dok Hrvatska obrađuje 800.000 ha, a poticaje za 200 proizvoda dobiva 120.000 seljaka. Poticaji u EU u funkciji su povećanja proizvodnje i nižih cijena, a u nas su uvedeni kao pravo svakog poljoprivrednika da dobije novac od države. Hrvatska po obrađenom hektaru daje veće poticaje nego EU", iznosi Bilić i misli da zbog dugoročnih efekata poticaje treba dati samo za 10-15 osnovnih proizvoda.