Prema Zoltanu Baračkaju otuđenje predstavljaju jezici/PXL
Koliko su društvene mreže utjecale na odnose u poslovnoj zajednici?
Jake sile djeluju protiv uspjeha društvenih mreža. Zapravo, one ne djeluju protiv uspjeha jer još nitko ne zna što bi predstavljalo uspjeh društvenih mreža. Te sile djeluju za zadržavanje statusa quo. Hijerarhija je najpoznatiji odnos među ljudima. Puno toga se zna o ponašanju unutar hijerarhije, bilo da si gore ili dolje. Naravno, branitelji statusa quo svim se snagama bore protiv anarhije, što je razumljivo. No, pri tome zaboravljamo jednu stvar. Što ako društvene mreže neće donijeti suprotnost hijerarhije, odnosno anarhiju, nego nešto sasvim drugo? Tada već postaje teže prihvatiti žestoku borbu protiv korištenja YouTubea na radnom mjestu.
Ne mislite li da virtualna komunikacija dovodi do otuđenja, a i veće su mogućnosti nesporazuma u komunikaciji?
Ja vidim samo jedno otuđenje, a to je jezik. Engleski je postao svjetski esperanto. Sasvim je svejedno na kojem si stupnju tečnosti u engleskom jeziku jer ipak razmišljaš na jeziku na kojem si slušao bajke. U globalnom selu, ljudi komuniciranju pomoću nekoliko stotina engleskih riječi, bez šanse da nove pojmove opišu metaforama na engleskom. Ako i uspijemo naći metaforu na engleskom, ništa ne garantira da će metafora stvoriti istu sliku i Indijcu i Hrvatu. No, možda je problem ta moja fantazija, a ova prepreka zapravo ne postoji. No, ima ovdje još nešto. Nemamo razloga glorificirati "živu komunikaciju". Ja sam već vidio toliko "naučenih tekstova" da sam bio u dilemi je li to čovjek ili stroj. Možemo čuti i izraze intimnosti iz sapunica. Komunikacije uživo mogu biti (i) jadne, ali i to je nekakav "okus". Virtualne nikada nemaju pravog okusa, samo mogu biti instant, kao golovi u športskom pregledu, zato se vrlo često čine boljima.
Koliko ova regija zaostaje ili prati trendove po pitanju korištenja novih tehnologija u menadžmentu?
Ako pitanje shvatim doslovno i pod tehnologijom podrazumijevam ispravno korištenje alata, onda je odgovor - nimalo ne zaostaje. Tu zapravo ne može biti zaostajanja, jer svi rade po istim šprancama označenima s tri početna slova engleskog naziva. Ne bojim se da će BSC (balanced scorecard) teže savladati naš Balkanac nego Amerikanac. Mislim da ćemo svi biti u "zaostatku" ako koristimo alate. Već je napisana i knjiga pod naslovom "Karaoke kapitalizam". Ako svi budemo mislili samo onoliko koliko nam neki alat dopušta, tada zapravo nitko neće misliti. Nizvodno može ići i mrtvo tijelo, ali nasuprot strujanju to je moguće samo onom živom. Ja navijam za plivanje živog tijela u različitim stilovima.
Može li poslovan čovjek koji nije informatički pismen biti i uspješan?
Sada ste me našli s pitanjem na koje ću dati vrlo nepopularan odgovor. Iskoristit ću priliku i odgovoriti u dvije riječi: nema veze. Prije svega, informatička pismenost je slogan iz sedamdesetih godina. Tada su škole uvodile predmet koji si mogao položiti ako si znao odgovor na pitanje: Što je "ASCII code slova L". Pamćenje sličnih "terminus technicusa" nije bilo potrebno ni onda, jednako kao što nije ni danas. Nemojmo biti smiješni i učiti djecu korištenju iPada. U poslovanju je prioritet "storytelling". Nama treba "umjetnička pismenost".
Napisali ste brojne knjige o poslovnom odlučivanju. S obzirom da se u suvremenom svijetu metode odlučivanja brzo mijenjaju, koje su strategije danas zastarile, a koje se ne mijenjaju?
Filozofska znanja su trajna, ostalo se mijenja. Pogledajte što se dogodilo 14.11. Na listu 50 najutjecajnijih poslovnih mislilaca ušla je Sheena Iyengar. Ona je sada guru odlučivanja. Njeno razmišljanje je najviše utjecalo na ljude koji razmišljaju o odlučivanju. Njena knjiga se čita "u jednom dahu", nema formula i vratolomnih računanja. Pitka priča, ali takva da poslije samo pričaš o njenim idejama. Danas svojim studentima iz područja poslovnog odlučivanja predlažem čitanje djela Henrika Ibsena, Umberta Eca i Sheene Iyengar. Studenti to rado prihvaćaju, a neki kolege kažu da to nije dovoljno ozbiljan studij za fakultet. Zašto bi trebalo biti ozbiljno? Meni je dovoljno da potičem razmišljanje o bitnim stvarima.
Danas su menadžeri sve mlađi. Mislite li da se oni s tek nekoliko godina iskustva mogu nositi s tom odgovornošću? Koliko ih školski sustav može pripremiti na to?
I mene je zanimao odgovor na ovo pitanje. Nedavno sam razgovarao s jednim direktorom koji je primao mlade s poslovnog obrazovanja prije 30, 20 i 10 godina. Rekao je da nema nikakve razlike. Vjerojatno ni 2050. odgovor neće biti drukčiji. Iz ovoga slijedi da je uloga škole pokazati temeljne pojmove i nekoliko pravila poslovanja, ali to nimalo ne nalikuje konkretnoj praksi. Važno je razumjeti da se škola nikada ne može baviti pojedinačnim slučajevima, no nemaju istu šansu oni koji su svladali temeljne pojmove i oni koji nisu. Naravno, izuzeci su neki "rođeni genijalci". Škole neće biti suvremene ako prestanu biti škole, nego ako nastavnici budu pričali najnovija nepouzdana znanja. Recimo, nastavnik uzme zapis Setha Godina od 17.11. "Self truth (and the best violinist in the world)" i to stavi u kontekst nastave o odnosima s javnošću. To nitko neće moći sutra primijeniti u tvrtkama, ali svoj budući posao drukčije će raditi onaj koji je raspravljao o tom zapisu od onoga koji nije.
Izdvojeno
Koje su najveće prepreke s kojima se današnji menadžeri susreću u praksi. Koliko im teoretska znanja mogu u pomoći da prebrode te prepreke?
Danas je jedina, a ujedno i najveća prepreka "mahnita jurnjava". Oni koji zapravo nemaju što raditi jurcaju s jednog sastanka na drugi, govore parole o smanjivanju troškova i otpuštanju djelatnika ili što im već padne na pamet, a na kraju dana premoreni kukaju kako se "svijet ubrzao". Teorijska znanja im ovdje mogu biti od velike koristi na sljedeći način: trebaju otići u knjižaru i za 159 kuna kupiti knjigu gurua poslovnog razmišljanja Johna Kottera, pod nazivom "Smisao hitnosti", a onda sjesti u kafić, naručiti kavicu i polako početi čitati. Zatim trebaju pozvati kolegu/kolegicu na kavu i ispričati im svoju priču o ludosti mahnite jurnjave. Jednom će i oni tu priču nekome prepričati i malo po malo, prepreke će se početi smanjivati.