Na usporedbama koje su tako nepopularne pokušajmo prikazati jedno viđenje uzroka problema vezanog uz rad na crno i logiku preživljavanja s minimalnim prihodima. Uzeli smo grupu zemalja s istim ili sličnim poreznim modelom i prikazali porezne krivulje.
Iz grupe ćemo uzeti primjer Velike Britanije.
Fokus ćemo postaviti na sam početak krivulje gdje je kategorija poreznih obveznika s minimalnim prihodima.
Vidimo da sve krivulje imaju pomak udesno. Ako radnik ima minimalne prihode tada nema oporezivanja.
Ovaj pomak definira neoporezivi osobni odbitak.
Kako izgleda situacija u Hrvatskoj?
Uzeli smo krivulju dr. Ivice Urbana, odnosno samo dio krivulje koja ide s bruto iznosima do 20.000 kn mjesečno. (99% poreznih obveznika ima manju bruto plaću od 20.000 kn mjesečno). Rad je iz 2009. dok je još bio aktivan krizni porez. Na krivulji uočavamo diskontinuitet kada se spustimo na iznos zakonom propisane minimalne plaće (najniža bruto plaća za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 31. svibnja 2009. godine iznosila je 2.747,00 kuna). Krivulja prikazuje porezne stope uz pretpostavku da je radnik radio puno radno vrijeme. Fokus stavljamo na diskontinuitet zaokružen crvenom kružnicom.
U praksi radnik može biti zaposlen samo dio godine ili raditi nepuno radno vrijeme tako da mjesečna bruto može ići u rasponu od nule do minimalne plaće.
Prema podacima Vlade RH, u razredu s 2.000 kn mjesečne bruto plaće spada 126.219 radnika. Ti radnici uredno plaćaju porez ili bolje rečeno socijalne doprinose. Pod tim se podrazumjeva – MIO I i MIO, II, dok bi po metodologiji poreznog klina tu spadali i ZO, ZO-ozljeda, doprinos za nezaposlene – ma koliko mi to željeli skrivati ili drugačije nazivati.
Međutim 126.219 hrvatskih radnika nema ekonomsku snagu da bi trebali ili čak mogli plaćati te doprinose. Potrebno je napraviti model koji bi omogućio kompenzaciju prihoda onima koji su najugroženiji na način da se garantira neoporezivanje do iznosa osobnog odbitka. Takav sustav je prisutan u velikom broju zemalja te ima i ekonomsku i socijalnu logiku. Ukoliko radnik nije u stanju doseći taj iznos trebalo bi osmisliti model koji će osigurati naknade koje bi trebale doseći iznos osobnog odbitka.
Sljedeća tablica daje grafički prikaz ideje.
Ukoliko pretpostavljate da će većina radnika koji imaju minimalne plaće morati dodatno zarađivati kroz rad na crno onda se ponašate kao npr. Taiwan koji ima porez i na minimalne dohotke. Fokus je na pravokutniku u plavoj boji. Na Taiwanu će radnik koji zaradi 10 dolara platiti 5% poreza.
U Hrvatskoj je povjerenje Porezne uprave 60 puta manje nego na Taiwanu.
Na osnovu navedenih prikaza moglo bi se zaključiti da utajivače poreza teba tražiti među radnicima koji minimalno zarađuju.
Međutim, porez ne nestaje samo kod ovih kategorija već primarno kod kategorija poreznih obveznika koji barataju s velikim količinama novca i imaju jako velike motive da plate što manje poreza.
Dok se ne shvati da netko tko ima minimum dohotka mora imati i model da može preživjeti, neće biti ni uspjeha u borbi sa sivom ekonomijom. Podrazumjeva se da se državi ne isplati ‘čačkati mečku’ i ne hvatati u koštac s ovom problematikom. Preveliki je broj radnika.
Brojevi pokazuju sljedeće (po kategorijama bruto plaće):
126.219 radnika s bruto plaćom do 2.000 kn mjesečno.
190.235 radnika s bruto plaćom – razred – 3.000 kn mjesečno
Ukupno 316.454 hrvatskih radnika je na minimumu preživljavanja.
Kada bi se pozabavili rješavanjem ove problematike stvorili bi preduvjete za suzbijanje sive ekonomije.
Za onaj dio ljudi koji radi na crno, a nalaze se u kategoriji minimalnih prihoda, bilo da su zaposleni ili ne, postoji apsolutno ekonomsko i logično opravdanje za takav rad – preživljavanje.
Nužne su manje dorade u zakonima koji će se pozabaviti i detaljima. Stvaranje poštenijeg i pravednijeg zakonskog modela preduvjet su za normalno funkcioniranje države.
Slika stavlja fokus na minimalne plaće i ispravak NEPRAVEDNIH POREZA radi stvaranje preduvjeta za prevenciju sive ekonomije i rada na crno.
Ili uvijek ostaje opcija: NIŠTA NE RADITI.
Pripremio: Mladen Miličić, dipl. inženjer i direktor tvrtke M. Miličić d.o.o.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Država dere najugroženije jer ih ima najviše!
“drstomedo” – Ako može pomoć oko pripreme materijala za Ustavni sud, bili bi zahvalni, jer se upravo radi na tome!
Članak je izvrstan, međutim, situacija je u praksi još gora, jer država nepoštujući osnovnu logiku i principe spomenute u člnaku izravno i kontinuirano krši Ustav RH:
čl.51.”Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.”
čl.56.”Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.”
čl.49.”Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana.”
Također “siva” ekonomija i rad na “crno” u praksi i ne postoje, jer čl.55. “Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.”, a ako ostvare zaradu veću od iznosa iz čl.56. Ustava RH, podnesu poreznu prijavu.
Ovaj članak govore o apsurdnosti sadašnje porezne politike! Uzroci nelikvidnosti i jesu težnja države da prikupi sredstva tamo gdje ih nema. Osnovno pitanje je: OD ČEGA ŽIVI 340.000 NEZAPOSLENIH, ako samo neki od njih primaju naknadu? Ako u mjesec dana radnik odradi par sati on se ne smatra po statistici nezaposlenom osobom!
Uključite se u raspravu