Hrvatski mirovinski fondovi posluju već desetu godinu i u tom su vremenu na računima svojih članova prikupili više od 37 milijardi kuna, a 15,68% od te imovine, odnosno gotovo šest milijardi kuna, uložili su u dionice hrvatskih korporacija. Budući da u našoj zemlji nema previše velikih korporacija u koje mirovinski fondovi mogu ulagati, do sada se već dogodila određena koncentracija ulaganja mirovinskih fondova u neke od tih korporacija. Tako su, na primjer, četiri obvezna mirovinska fonda do sada postali vlasnici 21,7% Podravke, 17,97% Belišća, 15,29% Ericssona Nikole Tesle, 13,74% Petrokemije, 13,61% Končara, navodimo samo najkrupnije vlasničke pozicije. Glede odluke o aktivizmu mirovinskih fondova, odnosno njihove želje da sudjeluju u nadzoru rada dioničkih društava u kojima imaju veće vlasništvo, presudna je korporativna kultura koja dominira u tim društvima.

Poslovna praksa u Hrvatskoj
Jednostavno, ako neki mirovinski fond (ili više njih) ima veću vlasničku poziciju u nekom dioničkom društvu, a nije zadovoljan radom društva (njegovom profitabilnošću, odnosom prema troškovima, eventualnim nedostatkom strategije razvoja i rasta ili lošom strategijom poslovanja), ili nije zadovoljan transparentnošću poslovanja društva ili mu se pak čini da je prevelik utjecaj neke od grupa dioničara na poslovanje društva, a to ide na štetu ostalih dioničara, tada je prirodno angažiranjem na službenim sastancima, u razgovorima s Upravom društva, glasovanjima i istupanjima na skupštinama društva ili, konačno, pokušajem ulaska i radom u nadzornim odborima društava pokušati utjecati da rad takvog društva postane efikasniji, profitabilniji, transparentniji na zadovoljstvo svih dioničara. Iz hrvatske poslovne prakse poznati su brojni slučajevi koji govore o društvima koja nerado usvajaju uobičajene standarde izvještavanja, transparentnosti poslovanja, a potom nakon nekog vremena na vidjelo izlaze čudne odluke iz prošlosti, lošiji poslovni rezultati nego su bili objavljivani i tome slično. U prošlosti se najviše radilo o kompanijama u većinskom državnom vlasništvu ili o kompanijama u kojima je država imala veće udjele premda su i neke tvrtke u privatnom vlasništvu, koje su izlazile na tržišta kapitala i svoje vrijednosne papire nudile mirovinskim fondovima, zapadale u probleme, a karakteriziralo ih je ne previše transparentno poslovanje.

Sastav nadzornih odbora
U tim slučajevima, ako su mirovinski fondovi znatnije izloženi vlasničkim i/ili dužničkim vrijednosnim papirima takvih društava, prirodan je njihov pokušaj da zaštite svoje vlasništvo tako da traže transparentniji rad društva, utjecaj kroz NO-e radi nametanja uobičajenih standarda dobroga korporativnog upravljanja, utjecaj na sprečavanje neracionalnog trošenja, utjecaj na izgradnju kulture zapošljavanja kvalitetnih (a ne nekome podobnih) kadrova. Dodatno, zbog karaktera i sastava mnogih NO-a u našoj zemlji razumljiva je bila odluka mirovinskih fondova o jačem angažmanu jer je doista bilo (i ima) slučajeva u kojima ni NO-i, a katkad ni uprave ne štite interese svih dioničara, već se iza krinke štićenja nacionalnih ili nekakvih regionalnih interesa ili bilo kakvih drugih intersa najčešće krije trošenje protiv interesa dioničara, nerad, zapošljavanje čudnih kadrova te stagnacija i nazadovanje takvih tvrtki. Svojim aktivizmom i drugim osobama u NO-ima i upravama društava mirovinski fondovi pokušavaju nametnuti transparentan pristup ako on izostaje, a ako je prisutan, tada zajedničkim radom pokušavaju pridonijeti unapređenju korporativne kulture.