Polako ali sigurno, u Hrvatskoj sazrijeva spoznaja o potrebi uvođenja osobnog bankrota i više nije pitanje da li će biti uveden, nego kada. Poput Njemačke, Francuske, Austrije i ostalih zemalja EU, slijedeće godine će osobni bankrot uvesti i Slovenija. Tako će i slovenski građani – u pravnom statusu fizičkih osoba – moći proglasiti osobni stečaj. Stručnjaci Ministarstva pravosuđa već su sačinili nacrt zakona koji bi slovenski parlament trebao usvojiti slijedeće godine. Slovenska iskustva će se svakako pratiti i u Hrvatskoj, što će ubrzati (naravno u relativnom smislu!) njegovo uvođenje i u Hrvatskoj. Osobni bankrot je čuvenom “jednosmjernom ulicom” – kojom kapital, znanje (uključivo i zakonska poslovna i gospodarska rješenja) i sve ostalo iz SAD dolazi u Evropu dok u suprotnom smjeru ne ide skoro ništa – preko EU došao i u Sloveniju. Koliko je do sada poznato, nacrt slovenskog zakona idejno se bazira na čl. 13. američkog stečajnog zakona koji predviđa da osoba koja proglasi osobni stečaj zadržava dio svoje imovine, a osobni stečajni upravitelj daje prijedlog sucu za prodaju njenog većeg dijela ali i otplatu preostalog dijela dugova iz budućih prihoda dužnika tijekom slijedećih 3 do 5 godina. Ostatak dugova sud otpisuje i ta osoba može nakon isteka tog perioda otpočeti novi život.

Preblag američki zakon
O stečajevima i stečajnim zakonima Evropa i SAD vode diskusije koje sežu daleko u povijest. Evropski prigovor je uvijek bio (a djelomično je to i danas) da je američki stečajni zakon – preblag i da se zloupotrebljava, odnosno da sudovi “previše olako” otpisuju dugove . Tako se “čuveni” članak11. – restrukturiranje kompanija koje su proglasile stečaj pod sudskim nadzorom za koji se koristi naziv “zaštita od kreditora” – u Evropi smatra “nefer komparativnom prednošću” jer ga je iskoristila većina najvećih američkih zrakoplovnih kompanija, neke i više puta. Sudovi su im tijekom takvog stečajnog postupka otpisali dobar dio dugova što im je naravno itekako olakšalo konkurentsku sposobnost. Slično se pokazalo i kod osobnih bankrota – bilo je mnogo zloupotreba pa su 2005. godine revidirani članci 7 i 13, koji reguliraju osobni bankrot. Situacija se od tada drastično promijenila. U 2005. godini u SAD je bilo 39.201 “poslovnih” stečajeva i čak 2,039.214 “neposlovnih” (u SAD daleko najveći broj stečajeva otpada na individualne osobne stečajeve, a broj stečajeva kompanija i raznih organizacija je i do desetak puta manji). 2006. godine je zabilježeno “svega” 19.695 “neposlovnih” i 597.965 “poslovnih”. Val stečajeva u 2005. godini svakako treba pripisati činjenici da su se mnogi požurili zatražiti stečaj prije stupanja na snagu novih, bitno strožih mjera. Najozbiljnije promjene doživio je čl. 7, najčešće korišten za osobni bankrot – i vrlo često zloupotrebljavan. Po tom članku osoba koja je proglasila osobni bankrot mogla je sudskim rješenjem relativno brzo otpisati veliku većinu dospjelih dugova, uz korištenje prava da dio imovine zadrži kako bi mogla nastaviti “skroman način života”. Rješenje o otpisu dugova praktički je ovisilo o diskrecionoj odluci suca, a velika slabost bila je slaba kontrola imovine i prihoda. Sada se, uz bitno strožu kontrolu imovine, testira ukupan godišnji prihod cijele obitelji i uspoređuje s prosjekom konkretne države (engl. means test). Ako je prihod iznad tog prosjeka nakon što se odbiju troškovi skromnog načina života – ali ne samo za jednu osobu nego cijelu obitelj odnosno sve one koji su materijalno ovisni o dužniku (engl. dependants) – sudac podnosioca upućuje na čl. 13, koji uz odredbe slične kao u čl. 7. predviđa otplatu dijela dugova tijekom 3 do 5 godina. Smisao reforme američkog stečajnog zakona je i bio da se što veći broj zahtjeva kanalizira u čl. 13, a ne čl. 7..

Zemlja dužnika
Na prvi pogled izgleda neobično da američki stečajni zakon pokazuje toliku – po mišljenju mnogih Evropljana pretjeranu – socijalnu osjetljivost. Zlobnici tvrde da ta “osjetljivost” seže daleko u povijest, čak do samog osnutka SAD, kamo su vrlo često dužnici iz Evrope bježali od svojih kreditora. Ipak, njihovi argumenti blijede. Američka argumentacija je da čovjek koji je izgubio posao zbog bolesti, prometne nesreće ili iz bilo kojeg drugog razloga koji se mogu smatrati “višom silom” sigurno zaslužuje šansu da pronađe novi posao, dalje radi i sam uzdržava svoju obitelj umjesto da svi zajedno postanu socijalni slučaj. Takvo rješenje je kudikamo povoljnije i za njega i za državu. Drugi u SAD vrlo čest razlog financijskih problema je razvod – supruga tamo dobiva znatan dio bračne tečevine a i s plaćanjem alimentacije “nema šale”. Kao je jednom prilikom rekao i sam predsjednik Bush, “odnos prema ženi je ogledalo demokratičnosti svakog društva”. Što će značiti – i što će donijeti – osobni bankrot u Hrvatskoj? Nitko ne zna koliko će njenih prezaduženih građana od kojih navodno dvije trećine živi na kredit iz egzistencijalnih razloga odmah morati u stečaj, vjerojatno čak solidna većina. To se već često može čuti kao “razlog” protiv uvođenja osobnog bankrota. Pristaše odmah odgovaraju: Što je alternativa? Daljnji život u uvjetima prezaduženosti – do sudnjeg dana? Naravno da će čekanje samo dodatno otežati njegovo uvođenje. Naravno da će to uvođenje zahtijevati angažman “osobnih” stečajnih upravitelja, ali to neće biti problem jer u Hrvatskoj ima više od 500 stečajnih upravitelja većina kojih je danas prilično ili potpuno neiskorištena, a mnogi od njih nikada nisu vodili niti jedan jedini stečaj. One koji se budu prihvatili tog posla treba dakle samo dodatno obrazovati za tu svrhu. Naravno, jedan “osobni” stečajni upravitelj može odjednom voditi i nekoliko desetaka osobnih stečajeva. Još manji problem će biti kod sudaca kojih u Hrvatskoj ima više nego dovoljno, oko 2000. Problem – kao i uvijek na ovim prostorima – biti će samo dobra volja i organizacija što zapravo uopće ne bi smio biti problem. U međuvremenu, Hrvatska će i dalje imati samo Ovršni zakon u kojem nema niti tračka socijalne osjetljivosti, a još manje gospodarske logike jer se njegovom primjenom vrlo često oduzimaju stanovi i kuće. Ovršni zakon se često primjenjuje kao posljedica lihvarenja – Hrvatska još uvijek nema anti lihvarski zakon (koji Italija, na primjer, ima a njeno ga pravosuđe itekako operativno primjenjuje).

Prema “medijskim tvrdnjama”, bankarski lobiji su imali i dalje imaju velik utjecaj na sačinjavanje i mijenjanje teksta pojedinih odredbi Ovršnog zakona “zahvaljujući” čemu građani ostaju bez cijelih plaća, mirovina pa čak i dječjih doplataka. Iako u hrvatskom zakonodavstvu postoje propisi koji reguliraju kako se zaposleniku ne smije ustegnuti najviše trećina plaće ili mirovine, dok naknade za tjelesna oštećenja i dječji doplaci ne mogu biti predmet ovrhe ili osiguranja, u praksi se to ne poštuje. Krajnji je rezultat da se takvim Ovršnim zakonom kod ovrha namiruju samo banke, a svi ostali vjerovnici ostaju “kratkih rukava”. Zakon o osobnom bankrotu bi takvu situaciju naravno drastično promijenio što bi se itekako odrazilo na bilance i buduće poslovanje banaka u Hrvatskoj koje su skoro sve u stranom vlasništvu i kojih ionako ima previše (32). Sve banke, kako je poznato, u Hrvatskoj žive od kreditiranja stanovništva i trgovanja državnim papirima (najvećim dijelom investiraju u kratkoročne papire – mahom trezorske zapise a nakon toga i u državne obveznice), a tek neznatnim dijelom od kreditiranja gospodarstva. Ovo jasno dokazuje i podatak da je suma kredita odobrenih građanstvu već godinama veća od onih odobrenih gospodarstvu (u lipnju 2007. nešto više od 104 milijardi kuna prema oko 85 milijardi kuna). To međutim znači da se znatan dio golemih hrvatskih poreza na prilično direktan način prelijeva u prihode banaka, što objašnjava zašto banke u Hrvatskoj tako spektakularno dobro posluju, iako njeno gospodarstvo stagnira. Osobni bankrot bi zato prekinuo ovaj ničim zaslužen a kamoli zarađen lagodan život banaka u Hrvatskoj jer zbog ravnomjernog namirenja svih vjerovnika veći dio svojih potraživanja od građana više ne bi mogle naplatiti što bi imalo itekakav odraz u njihovim bilancama. Za Hrvatsku, naravno, to ne bi bila nikakva šteta nego veliko olakšanje i korist.

Bez evidencije osobnih dugovanja
Zbog navedenih razloga, kod uvođenja osobnog bankrota bi se moralo voditi računa i o pripremi institucionalne podloge i uvođenja nekih objektivnih kriterija za praćenje zaduženosti hrvatskih građana. U Hrvatskoj ne postoji statistička državna evidencija osobnih dugovanja građana poput sustava credit record u SAD gdje credit record predstavlja nešto poput financijskog DNA svakog pojedinog građanina a podatke procesuiraju tri federalna biroa. Credit score je broj koji se kalkulira na bazi informacija o povijesti plaćanja doslovce svih računa svake pojedine osobe, suma koje ona još duguje, broja, veličina i vrsta kredita, povijesti uzimanja i otplata kredita itd.. Banka, organizacije koja odobravaju kreditne kartice itd. neće započeti razgovor sa interesentom bez tog podatka jer je to osnova za procjenu njegove kreditne sposobnosti – i rizika koji kreditor preuzima ako mu odobri kredit. U Hrvatskoj doduše postoji jedan popis prezaduženih građana ali on ima status bankarske tajne jer ga koriste samo banke koje su tim građanima odobrile kredite kako bi ih kontrolirale i spriječile da prezadužena osoba – kojoj je jedna banka odbila kredit – kredit zatraži kod neke druge. Takav sustav se bavi pokušajem ublažavanja posljedica, a ne uzrocima. Osobni bankrot dakle zahtijeva kompletnu promjenu odnosa fizička osoba/pojedinac – banka baziran na povjerenju, otvorenoj obostranoj analizi kreditne sposobnosti zajmotražioca i fer poslovnom odnosu. Takvog odnosa danas još nema – ali Hrvatska ima potencijale da ga, koristeći inozemna iskustva, kod uvođenja osobnog bankrota brzo uspostavi.
(Dragan Tomaševski)

Sjedinjene države: Kreditorima rizik bolji od ograničavanja prometa

Vidljivo je da se na stečajnog dužnika – fizičku osobu – u SAD nikada ne ide “đonom” i da ga se zakonski štiti od toga da mu se oduzme baš sve, a u stečaju se po određenom ključu namiruju svi vjerovnici, a ne samo banke. Pored socijalnih naravno postoje i značajni gospodarski momenti. Više od dvije trećine ekonomskih aktivnosti u SAD direktno ovisi o potrošačkoj aktivnosti (poznato je da se u SAD “živi na kredit”). Svi izdavatelji kreditnih kartica – koji nemaju načina osigurati svoje tražbine – kalkuliraju da je bolje ući u rizik određenog postotka nenaplativih dugova nego ograničiti promet i profite pretjeranim nepovjerenjem i rezervama prema novim tražiocima njihovih kreditnih kartica. “Nema kreditnog poslovanja bez rizika – pitanje je samo mjere!” – glasi poznati slogan.

Sirotinjska solidarnost ne postoji

Neki pravni stručnjaci u Hrvatskoj tvrde da za uvođenje osobnog bankrota u Hrvatskoj još nisu stvorene civilizacijske pretpostavke. To je velikim dijelom točno, ali se zbog očiglednih koristi osobnog bankrota kod ove “fatalističke” konstatacije više ne smije ostati. Kako to uvjerljivo pokazuje sadašnji Ovršni zakon, u Hrvatskoj, kao i u svim ostalim državama sa siromašenim stanovništvom, ne postoji tzv. “sirotinjska solidarnost”. Zabrinjava i stav “nije moralno ali je po zakonu” koji se često može čuti čak i od nekih sudaca. To je indicija da takvo društvo gubi stid i ponos i da u svom razvoju luta jer nema racionalnu razvojnu perspektivu.