Sada je svima jasno da je glavni uzrok krize eura to što su zemlje članice eurozone Europskoj središnjoj banci prepustile pravo tiskanja novca. Nisu shvaćale što to zaista podrazumijeva, kao što to nisu shvaćale ni europske institucije.

Kad je euro uveden, regulatori su dopustili bankama kupnju neograničene količine državnih obveznica bez uvjeta jamstvenog kapitala, a Europska središnja banka po istim je uvjetima omogućila popust pri kupovini državnih obveznica svih zemalja euro zone. Komercijalne banke imale su koristi od gomilanja obveznica slabijih zemalja u vidu prikupljanja nekoliko dodatnih temeljnih bodova, zbog čega su kamatne stope diljem Europe postale jednake. Njemačka, koja se tada borila s bremenom ujedinjenja, provela je strukturne reforme i postala konkurentnija. Ostale države uživale su u procvatu građevinske industrije i tržišta nekretninama na krilima jeftinih kredita, zbog čega su donekle izgubile na konkurentnosti. A onda je 2008. došlo do kraha. Vlade su morale spašavati banke. Neke od njih našle su se u položaju zemlje u razvoju s prevelikim dugom i valutom koju ne mogu kontrolirati. Kao odraz različitosti u pogledu gospodarske uspješnosti, Europa se podijelila na vjerovnike i dužnike. Kada su burze otkrile da su navodno bezrizične državne obveznice možda na rubu bankrota, dramatično su povisile premije rizika. To je, pak, uzrokovalo potencijalnu nesolventnost komercijalnih banaka, koje su na bilancama imale gomilu takvih obveznica, zbog čega je u konačnici došlo do istodobne dužničke i bankarske krize u Europi.Eurozona sada pokušava riješiti probleme na isti način na koji je to pokušao svjetski financijski sustav 1982. i 1997. U oba slučaja međunarodne institucije nanijele su bol periferiji kako bi zaštitile centar; sada Njemačka nesvjesno igra istu tu igru.

Centar i periferija
Pojedinosti nisu iste, ali ideja je: vjerovnici prebacuju cijeli teret prilagodbe na dužnike, dok “centar” izbjegava preuzimanje odgovornosti za silne neravnoteže. Zanimljivo je što su se pojmovi “centar” i “periferija” gotovo neprimijećeno uvukli u opću uporabu. No u ovoj krizi eura odgovornost centra puno je veća nego 1982. ili 1997.; upravo je centar osmislio manjkavi valutni sustav i propustio ispraviti mane u njemu. Latinska Amerika osamdesetih je jedva preživjela takozvano izgubljeno desetljeće, a sada slična sudbina čeka Europu.Na samom početku krize raspad eura bio je nezamisliv: kapital i dugovanja u zajedničkoj valuti bili su toliko međusobno isprepleteni da bi raspad eura doveo do nekontroliranog kraha. No kako je kriza napredovala, financijski sustav promijenio je ustroj i vratio se državi kao temelju. Taj trend posljednjih mjeseci sve više jača. Dugoročno refinanciranje Europske središnje banke omogućilo je španjolskim i talijanskim bankama otkup državnih obveznica svojih zemalja, čime su dobile na zamahu i snazi. Istodobno se banke rješavaju kapitala izvan državnih granica, a menadžeri rizika pokušavaju povezati kapital i dugovanja u domovini umjesto unutar eurozone. Ako se to nastavi u sljedećih nekoliko godina, raspad eura postao bi moguć bez potpunog kolapsa, ali zemlje vjerovnici u tom bi slučaju završile s velikim potraživanjima od zemalja dužnika, odnosno dugovima koje bi bilo jako teško naplatiti. Naime, uz međudržavne transfere i jamstva, 30. travnja je ukupni iznos potraživanja Bundesbanka od središnjih banaka zemalja s periferije u sklopu sustava Target2 dosegnuo 644 milijarde eura (804 milijarde dolara), a taj iznos eksponencijalno raste zahvaljujući odljevu kapitala.I tako se kriza nastavlja širiti. Tenzije na burzama su rekordne. Najznakovitija je činjenica da Britanija, koja je zadržala vlastitu valutu, uživa najniže prinose u povijesti, dok je premija rizika na španjolske obveznice dosegnula neviđene visine.Realna ekonomija euro zone je u padu, dok Njemačka doživljava procvat. To znači da se jaz povećava.

Politička i socijalna dinamika vodi prema raspadu. Javno mnijenje, izraženo na posljednjim izborima, sve je više protiv štednje, a taj trend će se vjerojatno nastaviti sve dok političke mjere ne krenu u suprotnom smjeru. Negdje se sve to mora ispoljiti.Po mom mišljenju, institucije imaju tri mjeseca tijekom kojih još uvijek mogu ispraviti pogreške i preokrenuti trendove. To bi, pak, zahtijevalo iznimne političke mjere kako bi se uvjeti vratili u nešto nalik normali, a usto se moraju uskladiti s postojećim sporazumima, koji bi se nakon svega toga mogli revidirati u mirnijoj atmosferi s ciljem sprječavanja povratka neravnoteže.Teško je, ali ne i nemoguće, odrediti koje su to iznimne mjere koje bi zadovoljile ove stroge zahtjeve. Morale bi se istodobno pozabaviti problemom bankarstva i državnih dugova i ne zanemariti smanjenje različitosti u pogledu konkurentnosti.Eurozona treba bankarsku uniju: opće europsku shemu jamstva depozita kako bi se odljev kapitala zatro u korijenu, europski izvor za financiranje rekapitalizacije banaka, te nadzorne i regulatorne institucije nadležne u cijeloj euro zoni. Prezadužene države trebaju pomoć glede troškova financiranja. Postoje razni načini da se ta pomoć osigura, ali svi oni zahtijevaju aktivnu podršku Njemačke. A upravo to je najveća prepreka. Njemačke vlasti grozničavo rade na izradi niza prijedloga za summit Europske unije krajem lipnja, no prema svim pokazateljima daje se naslutiti da će ponuditi tek goli minimum oko kojega se sve strane mogu složiti, što podrazumijeva, ponovno, samo privremenu pomoć.No trenutno se nalazimo na prekretnici. Grčka kriza ujesen će dosegnuti vrhunac, čak i ako nakon izbora na vlast dođe vlada koja je spremna ispoštovati postojeći grčki sporazum s vjerovnicima. Dotad će i njemačko gospodarstvo početi slabjeti, pa će kancelarki Angeli Merkel biti još teže nego danas uvjeriti njemačku javnost na prihvaćanje dodatnih europskih obveza.Ako ne dođe do nezgode poput bankrota ustanove Lehman Brothers, Njemačka će vjerojatno učiniti dovoljno da održi eurozonu na okupu, no Europska unija pretvorit će se u nešto potpuno različito od otvorenog društva koje je nekada poticalo maštu ljudi. Podjela na dužnike i vjerovnike postat će trajna, Njemačka će dominirati, a periferija se pretvoriti u deprimiranu pustoš.

Tragedija politike
To će neminovno potaknuti sumnje o ulozi Njemačke u Europi – no bilo kakva usporedba s njemačkom prošlošću je neprikladna. Trenutna situacija nije rezultat osmišljenog i namjernog plana, već manjka plana. To je tragedija političkih pogrešaka. Njemačka je funkcionalna demokracija u kojoj značajna većina građana podupire otvoreno društvo. Kad njemački narod postane svjestan posljedica, nadamo se ne prekasno, poželjet će ispraviti mane u samom početnom planu o euru. Jasno je što je potrebno: europska fiskalna institucija koja je sposobna i voljna smanjiti dužničko opterećenje periferije te bankarska unija. Olakšanje situacije s otplatom dugova može poprimiti raznorazne oblike, ne moraju to nužno biti euroobveznice, i bilo bi uvjetovano pridržavanjem fiskalnog pakta od strane dužnika. Povlačenje dijela ili ukupnog iznosa sredstava usmjerenih na pomoć u slučaju negativnih rezultata bilo bi u tom slučaju jaka zaštita od moralnog hazarda. Na Njemačkoj je da konačno preuzme odgovornosti vodstva koje joj je nametnula vlastita uspješnost.

George Soros

© Project Syndicate, 2012.
www.project-syndicate.org