“Premda konvertibilne obveznice nazivamo obveznicama, ti instrumenti ponajprije koreliraju s dionicama, funkcioniraju poput opcija, i obavijeni su velom misterije”, stoji u završnom komentaru poglavlja o konvertibilnim obveznicama glasovite knjige Benjamina Grahama “Inteligentni investitor”. Podupirući tu tezu procjenama prema kojima izvedba konvertibilnih obveznica nosi visokih 83% koeficijenta korelacije sa S&P 500 indeksom, te samo 30% u odnosu na američke državne obveznice, Graham u svom kratkom komentaru ne krije suzdržanost spram dotične kategorije financijskih instrumenata, čiji korijeni datiraju još s početka 19. stoljeća, pokušavajući pritom i nekolicinom primjera srušiti uvriježeni mit na Wall Streetu. Koji obično koriste aranžeri izdanja konvertibilnih obveznica, ne propuštajući spomenuti kako je riječ o ‘best of both world’ investiciji koja nudi svojevrsnu sinergiju prednosti dionica i obveznica. Graham ih pak naziva ‘dionicama za kukavice’, ne trudeći se previše ublažiti svoje kritičke stavove spram raznih financijskih derivata. No usprkos vidnom pomanjkanju entuzijazma jednog od ikona američkih (i svjetskih) investicijskih krugova (kojeg Warren Buffett naziva svojim mentorom), ova je godina donijela pravu eksploziju novih izdanja konvertibilnih obveznica, uvjerljivo nadmašivši količinu kapitala namaknutog u 2005., rastom iznad 100 milijardi dolara (na globalnoj razini). Posljednja u nizu kompanija koja se odlučila za ovakav način financiranja bio je Ford, uguravši početkom prosinca u paket od nevjerojatnih 23 milijarde dolara (svježih izvora financiranja) emisiju konvertibilnih obveznica vrijednu 4,5 milijardi dolara. Veći je iznos tim putem u ovoj godini namaknuo samo Amgen (5 milijardi dolara), no valja pritom napomenuti kako su investicijske banke angažirane od strane Forda prvotno zamislile emisiju konvertibilnih obveznica u visini 3 milijarde dolara, što je kasnije, zahvaljujući velikom interesu investitora, značajno uvećano.

A može li konvertibilna obveznica poslužiti kao rješenje za osvježenje domaćeg tržišta kapitala koje teško prati ritam inozemnih financijskih tržišta, pa tako i u segmentu korporativnog duga, kategorije koja za sada u Lijepoj našoj nije iznjedrila niti jedan inovativniji derivat, usprkos impresivnim rezultatima i rekordnom iznosu novih izdanja korporativnih obveznica? Što zapravo i ne čudi previše jer se potencijalni investitori već u startu moraju suočiti s limitiranim mogućnostima hedginga. Naime, short selling strategija je praksa koja je vani (u razvijenim zemljama), usprkos grčevitom otporu regulatora, odavno zaživjela, dok na domaćem tržištu dionica nije dopuštena. A čak i da jest, vjerojatno bi se samo rijetki upustili u takvu avanturu, ponajprije zbog upitne (niske) likvidnosti većine domaćih dionica. Dakle, konvertibilne bi obveznice mogle poslužiti samo kao ravnopravna alternativa tradicionalnim izdanjima, makar je i tada doista teško nagađati o interesu institucionalnih investitora jer se retail ulagači u ovom segmentu samo rijetko pojavljuju. S druge pak strane, činjenica da su tekuću godinu obilježila brojna izdanja korporativnih obveznica ništa ne znači kada se u velikom broju slučajeva jednostavno radi o tvrtkama poput Atlantica, Agrokora ili HEP-a, čije dionice uopće ne kotiraju na burzi. Čime se, naravno, gubi temeljni preduvjet izdavanja konvertibilnih obveznica. Uostalom, ako dotične kompanije nisu spremne na izlazak na burzu, znači da im promjena aktualne vlasničke strukture i nije baš poželjan scenarij. Drugim riječima, teško se odričući kontrole nad kompanijom, brojni će menadžeri vjerojatno a priori odbiti upošljavanje hibridnog financijskog instrumenta koji dijeli određene (vlasničke) osobine dionica.

Tekst se nastavlja u sljedećem broju Investitora s case studijama inozemnih kompanija koje su izdale korporativne obveznice