Kako oporezivati kapitalnu dobit?

Autor: Poslovni.hr , 05. srpanj 2007. u 06:30

Investitori stalno upozoravaju: uvijek se govori o oporezivanju dobiti iz uspješnih ulaganja, nitko ne spominje neuspješna

Tema oporezivanja dobiti iz ulaganja u rizične poduzetničke projekte koji mogu, ali nužno ne moraju uspjeti, u nekoliko je posljednjih mjeseci postala aktualna ne samo u zemljama poput Kine i Hrvatske – čije ekonomije doduše ‘funkcioniraju’ kao tržišne, ali su još u razvoju – nego, zahvaljujući razmahu aktivnosti private equity i hedge fondova, čak i u Engleskoj i SAD-u. Da često nije dovoljno samo raditi, nego da treba znati i zaraditi mudrost je poznata od pamtivijeka. Ali, nigdje ne postoji suglasje o tome kako oporezivati zaradu koja nije rezultat klasičnog rada za plaću, ugovora o djelu za određenu naknadu itd., nego financijskih ulaganja, tzv. ‘kapitalnu dobit’. Čak ni u gospodarski najrazvijenijim i najsnažnijim državama svijeta poput SAD-a ili Engleske do danas još uvijek nema definitivnog odgovora ni na pitanje kako oporezivati dobit koja dolazi iz relativno sigurnih ulaganja (poput, primjerice, kamata na razne vrste depozita u bankama), a kamoli onih koja se smatraju rizičnim. To se u prvom redu odnosi na ulaganja u dionice novih tvrtki (engl. start ups) koje se tek probijaju na tržište pokušavajući komercijalizirati neku inovaciju.

Slučaj Enron
Na obje strane Atlantika ove godine je tako – doduše ne zbog problematike start upsa, nego zahvaljujući aktivnostima supermoćnih private equity i hedge fondova – opet ‘izronilo’ pitanje kako oporezivati kapitalnu dobit kada se radi o njihovim profitima – uključivo i onaj dio koji otpada na njihove partnere-ulagače, individualne investitore.Kada god se pojave takve diskusije, investitori uvijek upozoravaju na ‘konstantu’ da se uvijek govori samo o oporezivanju dobiti iz uspješnih ulaganja, dok nitko i ne spominje ona neuspješna – niti itko misli na sve one ljude koji su zbog svojih pogrešnih ulaganja ‘izgubili čak i svoje košulje’ bez ikakve mogućnosti da od bilo koga dobiju barem simboličnu naknadu. Jedan od najboljih primjera je Enron koji je još uvijek mnogima u svježem sjećanju, i to ne samo u SAD-u. Naravno, Enron je bio jedan od najvećih skandala u SAD-u, dok propast nekoliko stotina tisuća malih (za američke relacije!) kompanija svake godine nitko čak i ne registrira – o ‘malima’ se i ne govori! Zato je, promatrano sa stajališta individualnog investitora, pojedinca, u SAD-u i Engleskoj stožerna točka tih u biti uvijek istih diskusija povijesno ‘blaži’ porezni tretman kapitalne dobiti u odnosu na godišnji prihod. Kapitalna dobit se naravno najčešće vezuje uz ulaganje u dionice jer su one, povijesno gledano, svojim investitorima oduvijek donosile najveću dobit. Od 1926. do 2005 u SAD-u prosjek dobiti 500 kompanija koje obuhvaća S&P indeks bio je 10,46% . Na drugom mjestu u istom razdoblju bile su obveznice s 5,08%. Ova razlika naravno nije slučajna: sve otkako je u SAD-u 1881. godine u državi New York prvi put u povijesti uveden zakon o ograničenom jamstvu koji je doveo do najvećeg i najsnažnijeg gospodarskog razvoja u povijesti – moderni industrijski kapitalizam je izrastao upravo na dioničarskom kapitalu – porezna politika u SAD-u uvijek je izlazila ususret onima koji su imali hrabrosti ulagati u dionice novoosnovanih kompanija. Iz tih razloga, sve od 1920. godine razlike u porezu na kapitalnu dobit u odnosu na porez na godišnji prihod u SAD-u su uvijek su bile značajne u korist poduzetničkih ulaganja (15% prema 35%). U Engleskoj su te razlike danas još veće: porez na kapitalnu dobit iznosi 10%, a na godišnji prihod 40%. Ne čudi stoga da se u Engleskoj digla povika na poreze koje plaćaju direktori i individualni investitori u PE fondove: prikazano krajnje pojednostavnjeno, individualni investitori u PE fondove su ustvari partneri (ortaci) jer je PE fond (opet krajnje pojednostavnjeno) po pravnoj formi ortaštvo, odnosno partnership. Kvaka je u tome da ortaci imaju pravo na 20% dobiti PE fonda (engl. carried interest) na koju plaćaju spomenutih 10% poreza na kapitalnu dobit. Ove činjenice potakle su čak i Gordona Browna – novog britanskog premijera koji je ranije bio ministar financija – na javno obećanje da će provesti detaljnu analizu strukture oporezivanja PE fondova.

Kako oporezivati individualne investitore?
Kod povika na PE i hedge fondove u Engleskoj, poslovnu je javnost iznenadilo korištenje populističke argumentacije ‘profitiranja nekolicine ’pametnih’ na račun običnih radnika i zaposlenika koji pošteno na svoje plaće plaćaju poreze’ koja je mnoge podsjetila na Marxovu teoriju o klasnoj borbi. Tako se 4. lipnja na naslovnicama gotovo svih novina ‘žutog tiska’ u Engleskoj pojavila izjava Nicholasa Fergusona, predsjednika SVG Capitala (jednog od većih PE fondova u Engleskoj) da “direktori PE fondova plaćaju manje poreza od čistačica njihovih ureda”. Ova izjava – koju je na drugoj strani ‘bare’ dužno prenio čak i Fortune – došla je ‘kao naručena’ kritičarima aktivnosti PE i hedge fondova u SAD-u koji su u posljednje vrijeme sve glasniji čak i tamo. Franz Muenterfering, njemački vicekancelar i savezni ministar rada koji je PE i hedge fondove još 2005. proglasio “skakavcima koji se bacaju na njemačke kompanije jednu za drugom i svaku od njih oglođu do kostiju prije nego što se bace na sljedeću”, tako je ipak dobio barem djelomičnu zadovoljštinu! Naravno, javno mnijenje teško može utjecati na način kako poduzetnici, inovatori i investitori ostvaruju svoje profite. Ali ono može – kroz politički pritisak – utjecati na poreznu politiku. Preispitivanje porezne politike prema PE i hedge fondovima tako je konačno pokrenuto čak i u američkom Kongresu. Da će se upravo u Engleskoj razviti debata o oporezivanju kapitalne dobiti nitko nije očekivao, a još manje da će joj se pridružiti i nitko drugi nego sir Ronald Cohen, utemeljitelj Apax Partnersa, jednog od najvećih engleskih PE fondova i jedan od osnivača engleske PE industrije. Sir Ronald Cohen je u intervjuu Financial Timesu otvoreno izjavio da “partneri u megafondovima trebaju plaćati bitno veće poreze i da se stoga porezna politika prema tim najvećim fondovima mora preispitati”.

I on se složio da je blag porezni tretman kapitalne dobiti u Engleskoj rezultat povijesnog stimuliranja ulaganja u start ups – male tvrtke koje su nastale s ciljem ‘komercijalizacije inovacije’. To međutim konkretno znači da svi investitori na ostvarenu dobit i danas i dalje plaćaju 10%, a ne 40% poreza, a ne samo oni koji su investirali u start ups. “Tih 10% trebalo bi povisiti na neku razumniji postotak”, ustvrdio je Ronald Cohen. “Tako nizak postotak opravdan je samo kada se doista radi o ulaganjima u start ups gdje su rizici golemi jer se u takvim slučajevima doista radi o pravim poduzetnicima. Ali, stvari su se u međuvremenu bitno promijenile: danas poslovnom scenom dominiraju golemi PE i hedge fondovi koji su transformirali velik dio industrije kupujući velike, etablirane kompanije. To je nešto sasvim drugo i to treba ozbiljno analizirati.” Nakon intervjua sir Cohena, od dijela (ali ne velikog!) PE fondova koji djeluju u Engleskoj došao je prijedlog da bi taj postotak oporezivanja trebalo udvostručiti. Na reakciju kritičara nije trebalo dugo čekati: oni smatraju da su se sir Cohen i ostali požurili izvesti, šahovskim rječnikom rečeno, ‘žrtvu figure’ kako bi spasili ishod partije. Znajući da je pritisak javnosti toliki da će se taj skroman postotak poreza na kapitalnu dobit vrlo brzo morati povisiti, sami su ‘dobrovoljno’ predložili dvostruko povišenje kako bi preduhitrili zahtjeve za još većim povećanjem.

Koje su pouke za Hrvatsku?
Oduševljenje građana za dionice nacionalnih kompanija u državama grupe emerging markets dakle nije nešto specifično samo za Hrvatsku, a isto vrijedi i za dileme o oporezivanju kapitalne dobiti – posebno kada su u pitanju građani, individualni pojedinci. Entuzijazam za dioničarstvo pokazuju i naši susjedi Crnogorci – na prvoj konferenciji Montenegroberze prošlog mjeseca iznesen je podatak da čak 40% građana Crne Gore povremeno trguje dionicama, a aktivno oko 10%. U Hrvatskoj, gdje se tek u novije vrijeme počelo govoriti o ‘razvoju tržišta kapitala’ (ma što to značilo!) i čija je uloga prema posljednjem Izvješću o progresu Komisije EU “i dalje marginalna”, također se razvila diskusija o prijedlozima za uvođenje poreza na kapitalnu dobit. Ne postoji, doduše, konkretna razrada tih prijedloga pa nije poznato koliki bi porez trebali plaćati individualni investitori (fizičke osobe, građani) na svoja kapitalna ulaganja, a koliki kompanije u transakcijama poput prodaje Dukata. U svakom slučaju, dobro bi bilo da se kod ideja o oporezivanju kapitalne dobiti kod građana ne traže ‘domaće specifičnosti’ i ne otkriva ‘topla voda’. To će se postići ako se bude vodilo računa barem o elementarnim činjenicama razvoja tržišta kapitala od kojih je najvažnija ta da je za njegov razvoj potreban jasan i konkretan poticaj države. Nema razloga da se ne slijedi logika stara 200 godina koja je već otkrivena počevši od SAD-a i Engleske pa sve do današnje Kine. Prvi problem je – kao i uvijek – pouzdana statistika: ne postoji podatak koliki broj hrvatskih državljana uopće posjeduje bilo kakve dionice pa se o njemu može samo nagađati. Kod toga je naravno važniji broj ‘aktivnih’ dioničara – onih koji su na burzi barem jednom kupili dionice neke druge kompanije, a ne one u kojoj rade. Posjedovanja dionica vlastite tvrtke dobivene tijekom ‘privatizacije’ često je bio rezultat posebnih, vrlo povoljnih uvjeta baziranih na stažu konkretnog pojedinca u konkretnoj tvrtki koji je tako iskoristio ili iskoristila stečena prava, a dobar dio zaposlenika je kupio takve dionice najviše zbog pretpostavke da će im one biti zaštita od otkaza. Teško je pretpostaviti koliko će se njih transformirati u ‘aktivne’ dioničare! Kolike su šanse da i u Hrvatskoj dođe do razvoja događaja poput onog u Kini, tj. da se građani odvaže svoj novac radije ulagati u dionice umjesto da ga drže u bankama? Što bi Hrvatska kao država trebala učiniti da se tako nešto pokrene, odnosno da se dilema da li ulagati u dionice ili novac jednostavno držati u obliku depozita u banci, i u Hrvatskoj riješi u korist dionica?

Kad bi želje bile konji…
Hrvatska nema svog Charlesa Merryla (čuveni američki investitor, suosnivač Merryl Lyncha koji se proslavio tezom da razvoj tržišta kapitala ovisi o interesu i angažmanu individualnih investitora kod čega je mislio na najšire slojeve građana). Ipak, uloga građana se da jasno naslutiti: dionice Ine kupilo je 47.000 građana, a očekuje se da će ih kod kupovine 20% T-HT-a biti oko 100.000 – dakle dvostruko više. I to je dokaz da entuzijazma za ulaganje u dionice u Hrvatskoj ne nedostaje. Koliko bi građana kupilo dionice Plive da im je država ponudila svoj udjel preko Zagrebačke burze? I koliko bi ih kupilo dionice T-HT-a – da su to mogli – prije nego što je Deutsche Telekom postao većinski vlasnik?

(Dragan Tomaševski)

Hrvatska: korak u krivom smjeru

Budući da je kod kapitalnih ulaganja stožerna točka uvijek rizik i da ulaganje u dionice (u pravilu!) oduvijek donosi dobit samo kod ulaganja na dugi rok, uvođenje poreza na kapitalnu dobit u Hrvatskoj u sadašnjoj fazi očito ne bi bio korak u pravom smjeru. Rizici u Hrvatskoj su sigurno još uvijek bitno veći nego u razvijenim državama, sporovi o vlasništvu i vlasničkim udjelima u hrvatskim kompanijama su brojni i vrlo česti (Euroherz, Elektrokontakt, Kraš i Kandit itd.), pravna država još uvijek nije pravo zaživjela itd. pa bi visina dividende naravno trebala kompenzirati sav taj visoki rizik. Drugim riječima, trebala bi biti bitno veća od kamate na štednju. Naravno, tu je i konkurencija (u prvom redu državnih) obveznica kod kojih je sigurnost ulaganja neusporedivo veća (ali, naravno, nije ni izdaleka apsolutna). Ne čudi stoga da je vrijednost prometa u dionicama na Zagrebačkoj burzi svaki mjesec nekoliko puta manja od one u obveznicama, iako je tržišna kapitalizacija dionica nominalno pet puta veća.

Komentirajte prvi

New Report

Close