Što će biti s vašim mobitelom kada vam više ne bude potreban? Sve je sigurnije da će biti ugrađen u zlatnu polugu u banci ili nečiji lančić oko vrata. Dok se iz jedne tone rude dobije pet grama zlata, iz iste količine starih i odbačenih mobila dobije se 150 grama zlata i još sto kilograma bakra i tri kilograma srebra! U vrijeme kada cijene metala, posebno obojenih, skupih i plemenitih, rapidno rastu, recikliranje stare elektronike postaje sve isplativiji biznis. Dobio je primjereno ime, u duhu vremena i tradicije istovremeno – urban mining, odnosno gradsko rudarstvo. “To što je za nekog gomila otpadaka, za nekog drugog je to pravi, bogati zlatni rudnik”, filozofski konstatira Nozomu Yamanaka iz japanske kompanije indikativnog imena Eco-Systems koja se bavi reciklacijom stare, iskorištene elektronike. Čipovi iz elektronike i ostalog industrijskog otpada se najprije ručno odvajaju, odnosno obavlja se trijaža, potom se iz njih kemijski eliminira neželjeni materijal, a na kraju se odlivaju poluge čistog metala ili se prodaju industriji nakita, ili se daju za ponovno korištenje u elektronskoj industriji. Tvrtka Eco-Systems mjesečno na ovaj način “izvadi” 200 do 300 kilograma zlata u vrijednosti od 5,9 do 8,8 milijuna dolara. Toliko se dobije iz nekog ne baš malog zlatnog rudnika, a kvaliteta tako dobivenog materijala veća je od 99,8 posto.

Reciklaža mobitela i druge elektronike vrlo se brzo širi u Japanu i Kini, ali i drugim zemljama koje u proizvodnji mobitela i uopće elektronike moraju trošiti mnogo skupih metala. Te tvrtke, koje se nastoje obogatiti na izvlačenju ovih materijala iz iskorištenih proizvoda, imaju, međutim, sve veći problem s nedostatkom otpada koji bi reciklirali. “I dalje se mnogo mobitela baca. Sada samo 10 do 20 posto mobitela ide u reciklaciju, ostale ljudi bacaju ili drže u nekim ladicama iz straha da netko ne bi iz njih ‘iscijedio’ neku informaciju koju vlasnik smatra tajnom ili barem osjetljivom”, iznosi Yoshinori Yajima, japanski ministar ekonomije, trgovine i industrije. Prošle je godine u Japanu reciklirano 558 tona mobitela, što je tri puta više nego prije tri godine, ali i dalje je to malo. Gotovo 130 milijuna Japanaca, koliko ih ima, naviklo je mobitel mijenjati svake dvije godine, dakle svake godine se izbaci iz upotrebe 65 milijuna mobitela koji bi se mogli reciklirati. Japanske tvrtke koje se bave reciklažom, da bi imale dovoljno mobitela, počinju ih uvoziti iz drugih zemalja, primjerice iz Indonezije ili Singapura. Istodobno se proširuje lista metala koji se “vade” iz iskorištenih elektronskih aparata. Danas nastojimo da “gradskim rudarstvom” dobijemo ne samo zlato nego i druge skupe metale te uopće materijale koji se mogu iskoristiti, ističe Yamanaka. Pritom se za vađenje u prirodi veoma rijetkog indija, primjerice, koriste odbačeni tv-ekrani i monitori. Nemalu vrijednost imaju i neiskorišteni kabeli ili zaostala crna punjenja (tinte) u tiskarama. Sigurno će biti sve više dijelova koji će se dobivati iz sekundarnih sirovina koje postaju često ekonomski i ekološki zanimljivije i isplativije od primarnih.