Glavni ekonomist Zagrebačke banke, Goran Šaravanja, analizira uzroke globalne financijske krize i rasta cijena nafte i hrane u svijetu, te najavljuje pooštravanje uvjeta kreditiranja na svjetskim tržištima, a time i u Hrvatskoj. Ocjenjuje da hrvatska ekonomija u svim segmentima još nije dovoljno konkurentna, ali ne očekuje pogoršanje kreditnog rejtinga države. On procjenjuje da je nužna reforma fiskalne i monetarne politike, jer glavni teret restriktivnih mjera snosi privatni sektor, dok je, primjerice, središnja banka mnogo tolerantnija prema javnome sektoru.

Je li kriza u financijskom sektoru u SAD-u bila ključna za početak globalne krize?
– To je početna točka i svakako važan faktor. No prisutan je i rast cijena nafte i hrane. Imamo dva šoka koja se istodobno odvijaju. Nije riječ samo o financijskoj krizi, premda se ona stalno spominje.

Koliko bi moglo trajati globalno usporavanje?
– To će ovisiti o kretanjima na tržištima, poput tržišta nekretnina – kada cijene dovoljno nisko padnu, ljudi će ponovno kupovati, potražnja i cijene će se povećavati i financijski instrumenti vezani uz njih oporaviti. Teško je reći kad će doći do kraja usporavanja. Moramo se naviknuti na oštrije uvjete kreditiranja jer se ono prelijeva na gospodarstvo.

Koliko su zemlje srednje i jugoistočne Europe pogođene globalnom krizom?
– Izložene su riziku – mnoge zemlje u tranzicijskoj Europi temeljile su rast na inozemnom kapitalu kad su kamatne stope bile niske, kad je likvidnost bila obilna te kad je svatko bio spreman kreditirati naš rast. Nije ni tranzicijska Europa homogena. Baltičke zemlje su najizloženije, njihove neravnoteže su najveće, najveći mjehuri se stvaraju na tamošnjim tržištima nekretnina. Što se tiče jugoistočne Europe i Hrvatske, vidi se izloženost, deficiti računa tekuće bilance su veći, visoka je vanjska zaduženost, pojavila se inflacija, fiskalna politika je ekspanzivna. To su sve faktori koji, ako ih stavite u opći kontekst težeg kreditiranja, jasno govore da je dio srednje i jugoistočne Europe izložen većem riziku.

Kolika je ranjivost Hrvatske?
– Za sada Hrvatska se dosta dobro nosi s novonastalim uvjetima iako je zadnjih 12 mjeseci porastao trošak financiranja za svakoga, što se prelijeva na gospodarski rast. Evidentno je da dolazi do usporavanja, što ćemo vidjeti već krajem rujna kad se objave podaci za rast BDP-a za drugo tromjesečje, no to nije čudno, to je sasvim očekivano. Usporavanje će se nastaviti do kraja godine. Vjerujem da ćemo u budućim kvartalnim prognozama spuštati stopu gospodarskog rasta.

Rejting agencija Moody’s je u svibnju istaknula kako bi Hrvatska mogla doživjeti “bolno prizemljenje”, odnosno stavili su Hrvatsku na popis kritičnih zemalja kojima bi mogao pasti kreditni rejting?
– Ne očekujem “bolno prizemljenje”. Očekujem usporavanje gospodarskog rasta. Već se sada vidi usporavanje domaće potražnje. Usporava uvoz, odnosno kad odbijete naftu uvoz dobara usporava i to je jasan signal. Slijedom toga će se i neravnoteže platne bilance i inflatorni pritisci smanjiti te će ekonomija naći novu ravnotežu nakon čega opet može krenuti prema gore. Hoćemo li nakon toga moći brže rasti nego do sada ovisi o tijeku reformi. Ako se one provedu, rast će i stopa produktivnosti i stvorit će se uvjeti za brži rast bez prevelikih neravnoteža. To ovisi o nama.

Treba li država intervenirati fiskalnom politikom u poticanju rasta?
– Ako stavimo monetarnu politiku po strani, nisam siguran da država u ovom trenutku ima prostora za intervenciju. Prema podacima za prošlu godinu opći rashodi države su porasli brže od nominalnog rasta BDP-a. Znači država ima još veći ponder u ukupnoj ekonomiji. S usporavanjem rasta usporit će i rast poreznih prihoda. Potrebe za financiranjem će se povećati pa bi budžetski deficit trebao rasti. Pitanje je stoga ima li Hrvatska uopće prostora u fiskalnoj politici za bilo kakvu intervenciju. Mislim da nema, jer su se rashodi cijelo vrijeme povećavali. Ima prostora za intervencije na strani monetarne politike.

Znači očekujete promjene u monetarnoj politici?
– Ovim monetarnim okvirom stavljena je u posljednjih pet godina velika količina novca izvan funkcije. To je nešto što je guverner HNB-a Željko Rohatinski spomenuo početkom godine, odnosno da je HNB spreman olabaviti monetarni okvir ako se ukaže potreba. U idealnim uvjetima prvo bismo vidjeli neke konkretne inicijative u strukturnim reformama. Ako ne odmah smanjenje javnih rashoda, barem njihovo limitiranje. Bez provedbe reforme teško da država može promijeniti strukturu i obujam javnih rashoda. Kada bismo samo smanjili rashode, usporili bismo gospodarski rast, no to bi bio pravi trenutak za labavljenje HNB-ovog monetarnog okvira. U ostatku ove godine i 2009. pitanje za HNB će biti je li monetarni okvir previše restriktivan unatoč stanju u fiskalnoj sferi. On se počeo graditi kada su bili povoljni uvjeti na međunarodnim financijskim tržištima. Siguran sam da HNB tom pitanju pridaje posebnu pozornost.

Koliko su banke u Hrvatskoj pogodene restriktivnom politikom HNB-a?
– Znatno im je povećan trošak financiranja izvana. Ono što mene više brine je da preveliki teret prilagodbe monetarnom okviru pada na privatni sektor. Država je ove godine odlučila da se neće zaduživati u inozemstvu, gdje bi bila veća cijena novca i HNB je olabavio monetarni okvir da joj se to omogući. Time je političarima poslan jasan signal da će se restriktivnim okvirom opteretiti privatni sektor, no ne i oni. Političari tako sada mogu razmišljati na način da reforme naposljetku možda i ne moraju provesti. Imamo rast rashoda u 2007. iznad rasta nominalnog BDP-a što nam govori da je fiskalna politika ekspanzivna. Država treba smanjiti rast rashoda što bi samo po sebi usporilo gospodarski rast, no HNB može olabaviti monetarni okvir i amortizirati efekte restriktivnije fiskalne politike na rast. To bi bio poželjan redoslijed labavljenja monetarne politike. Ključno pitanje u Hrvatskoj je fiskalna politika. Riječ je o odgodi reformi dok imamo strukturne neravnoteže, neefikasnost, nedovoljno jaku tržišnu utakmicu u raznim sektorima i zbog svega toga niže stope rasta produktivnosti. U krajnjoj liniji to znači niži potencijalni gospodarski rast nego što bi inače bio. Rješenje toga mora krenuti od fiskalne politike i provedbe reformi.

Je li u tom pravcu potrebno restrukturiranje brodogradilišta?
– To je jedno od ključnih pitanja. Bitno je restrukturiranje. Ovaj model nije dobar – hrvatski porezni obveznici su do sada platili više od dvije milijarde eura brodogradilištima. Način na koji državna brodogradilišta funkcioniraju nije više održiv. Reforma brodogradilišta ne znači nužno nestanak te industrijske grane. Nemamo prostora za pregovaranje i odugovlačenje. Ako Vlada da još jednu financijsku injekciju, povećat će se proračunski deficit i moglo bi se narušiti zasad dobro raspoloženje investitora prema Hrvatskoj.

Je li tržište rada pripremljeno za takvo restrukturiranje?
– Zamislite da su brodogradilišta poslovala efikasnije i da se taj novac koristio drugdje. Ako tako postavite pitanje, možemo samo zamisliti bi li stopa nezaposlenosti bila tako visoka. Zbog sadašnjeg stanja hrvatska brodogradilišta u privatizaciji, o kojoj se govori, sigurno ne bi postigla dobru cijenu. Ipak, bio bih sretan kada bi se sva brodogradilišta moglo privatizirati, jer bi to značilo da smo ih uspjeli postaviti na zdrave noge i da privatni investitori tu vide priliku.

Inflacija, BDP i manjak hrabrosti

Je li inflacija naš najveći problem?
– Ona je sada najpopularnija tema. Generatori su globalna kretanja, rast cijena nafte i hrane, no u nekim sektorima hrvatske ekonomije nema dovoljno konkurencije. Zasad nema naznaka da je tržište rada pokretač inflacije. Srpanj će biti vrhunac zbog poskupljenja struje, a do kraja godine inflacija će doći do šest posto. Stopa inflacije bi 2009. trebala iznositi oko 3,9 posto.

Što učiniti da se smanje inflatorni pritisci?
– Smanjenjem javne potrošnje smanjila bi se potražnja. Prvi signal će biti rebalans proračuna. Država može pridonijeti reformama kojima bi se usporio rast rashoda. Evidentno je da se reforme ne mogu provesti preko noći, no potrebno je više hrabrosti. Neke reforme nisu ugodne, ali ih je nužno provesti zbog nas samih.

Može li smanjenje državne potrošnje ozbiljno ugroziti rast BDP-a?
– Kratkoročno bi moglo doći do većeg usporavanja. Ključno je da prvo krenu reforme i fiskalna politika koje bi pratila monetarna ekspanzija. Za ovu godinu očekujem rast od 4 posto, s tim da bi on mogao biti i niži. Iduće godine rast će usporiti i u eurozoni, pa će usporiti rast i kod nas, no ne vjerujem da će pasti ispod tri posto.